NEPROCESUIRANJE UDBAŠKIH ZLOČINA - TUĐMANOVA VELEIZDAJA HRVATSKE

                                   PRIGODOM 43. OBLJETNICE LIKVIDACIJE STJEPANA ĐUREKOVIĆA

TUĐMANOVA odluka o izostanku lustracije i zadržavanju kadrova tajnih službi bivšeg sustava nanijela je nepopravljivu štetu temeljima Republike Hrvatske.

Tuđman je svjesno obmanjivao  hrvatski narod da  je za stvaranje države na ideji nacionalne pomirbe "sinova ustaša i partizana", da bi vlast zadržala u rukama njegova disidentska komunistička klika a djeca ustaša mu bile sluge i marionete poput Davora Stiera, koji predstavlja javnu blamažu  za reputaciju hrvatske političke emigracije.

NA SLICI: UMJESTO KAŽNJAVANJA PERKOVIĆA I MUSTAČA, ORGANIZATORA ZLOČINA LIKVIDACIJE STJEPANA ĐUREKOVIĆA, TUĐMAN IH POSTAVIO NA NAJVIŠE DUŽNOSTI U UNS RH I MORH

Smatrao je da bi lustracija u uvjetima Domovinskog rata izazvala unutarnje sukobe i oslabila obrambenu moć Hrvatske, što je bio samo uvijeni izgovor pomoću kojeg je omogućio strukturama Udbe i KOS-a da  ostanu u vrhovima nove-stare vlasti, u kojoj su se ostalom i održali do danas, jer je oko 90 tisuća članova Savaeza komunista Hrvatske prešlo iz Saveza komunista u HDZ i izabralo Tuđmana za novog predsjednika umjesto Ivice Račana, znajući da je to njihova nacional-boljševička organizacija pod novim starim imenom, jer zajednica i zajedničari su na hrvatski prevedena inačica imenica komuna i komunisti.

Sve ovo kao podsjetnik zašto u Tuđmanovoj Republici Hrvatskoj nije procesuiran niti jedan jedini zločin hrvatske Udbe u zemlji ili inozemstvu, dok se ovih dana navršava  četrdeset i tri godine od okrutnog ubojstva hrvatskog gospodarstvenika, publicista i političkog emigranta Stjepana Đurekovića, ubijenog 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu pokraj Münchena.

Njegovo ubojstvo ostalo je jedno od najpoznatijih političkih ubojstava hrvatskih emigranata počinjenih tijekom djelovanja jugoslavenske Službe državne sigurnosti i njezinog hrvatskog odjela, tim više jer je i sam ubijeni bio po položaju bivši dugogodišnji član Saveza komunista kao jedan od direktora INE. Međutim, ono nije bilo jedino.

Prema riječima bivšeg predsjednika sudskog vijeća Visokog zemaljskog suda u Münchenu dr. Manfreda Daustera, riječ je tek o jednom od brojnih političkih ubojstava počinjenih na području Savezne Republike Njemačke koja desetljećima nisu bila rasvijetljena. U intervjuu povodom desete obljetnice presude Perkoviću i Mustaču Dauster govori o "vjerojatno najvećoj seriji političkih ubojstava u poslijeratnoj Njemačkoj", od kojih je samo zanemariv broj dobio sudski epilog.

Zašto je upravo slučaj Đureković postao presedan?

Slučaj Stjepana Đurekovića nije jedini, ali je postao najpoznatiji jer je upravo u tom predmetu njemačko pravosuđe, nakon višedesetljetne istrage, uspjelo prikupiti dovoljno dokaza da se utvrdi kaznena odgovornost nalogodavaca.

Godine 2016. pravomoćno su osuđeni bivši visoki dužnosnici jugoslavenske Službe državne sigurnosti iz Udbinog hrvatsskog ogranka,  Josip Perković i Zdravko Mustač.

Time je prvi put jedna zapadnoeuropska država pravomoćnom presudom utvrdila odgovornost najviših dužnosnika jugoslavenskog represivnog aparata za političko ubojstvo hrvatskog emigranta.

Važno je istaknuti da je bivša vlada premijera Zorana Milanovića, sadašnjeg predsjednika RH, koji je grubo popljuvao dragovoljce HOS-a i nikada se za to nije ispričao, pokušala naprasno izmjeniti tekst ugovora o pristupanju RH u članstvo EU na način da je pokušao spriječiti ekstradicijiu Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu, radi čega na dan 1. srpnja 2013. kada je RH službeno primljena u EU, njemačka kancelarka otkazala je dolazak u Zagreb. nakon što je RH primila oštra upzorenja od ondašnjih najviših dužnosnika EU, odustlaa je od izmjena ugovora sa EU i ubrzo je došlo do izručenja ovog dvojica u Munchen gdje su osuđeni 2016. na doživotni zatvor a kasnije vraćeni u RH gdje su im kazne pretvorene u vremenske kazne.

Ne smije se nikada zaboraviti da su i Perković i Mustač bili nakon navodnog pada komunizma u Hrvatskoj i dalje glavni ljudi za obavještajne i sigurnosne poslove tadašnjeg predsjednika RH Franje Tuđmana i HDZ-a kao i da je Mustač izravno  potpisao nalog za privođenje i određivanje pritvora Ernestu Brajderu i Dobrosavlu Paragi 1980. godine koji je doveo do  ubojstva ili nasilne smrti Brajdera.

Posebno su značajne ocjene koje je Dauster iznio ovih dana, deset godina nakon presude.

Naglasio je kako nije realno očekivati da će se pronaći dokument s potpisima političkog vrha kojim se izravno naređuje likvidacija, ali da arhivska građa pokazuje način funkcioniranja sustava te da se iz nje može rekonstruirati lanac odlučivanja.

Govoreći o dokumentima, naveo je kako su tijekom postupka postojali pokušaji korištenja privatne arhivske građe (A. Nobilo), ali da ona nije promijenila zaključke suda. Istodobno je ukazao na teškoće do kojih je dovelo dugogodišnje odgađanje suradnje i činjenica da su pojedini dokumenti tijekom godina nestajali ili bili uklanjani iz arhiva.

Za brojna politička ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj nitko nije odgovarao.

To se odnosi na niz likvidacija počinjenih tijekom šesdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, čije obitelji i danas čekaju pravdu.

Zato slučaj Stjepana Đurekovića nije samo priča o jednom čovjeku.

On predstavlja simbol svih onih žrtava koje nikada nisu dobile sudski epilog.

Nažalost, u Hrvatskoj se godišnjice ubojstva Stjepana Đurekovića danas obilježavaju vrlo rijetko.

Njegova publicistička djela u Hrvatskoj  su nedostupna, a javne rasprave o njegovu životu i djelovanju gotovo da ne postoje.

Istodobno, njemački sudovi, povjesničari i istraživači nastavljaju proučavati političke likvidacije jugoslavenskih tajnih službi i čuvati sjećanje na njihove žrtve.

Hrvatsko društvo ne može i neće graditi bolju budućnost na zaboravu ili samoobmanjivanju u kojega je uvučeno od Tuđmana i HDZ-SDP kolaboracije.

Tek kada se i ako se većinski dio hrvatskog naroda probudi i oslobodi kulta Tuđmana i sprege HDZ-SDP-a, pokrenuti će se istinska lustracija kadrova jugoudbe u strukturama Republike Hrvatske.

Sjećanje na Stjepana Đurekovića  prilog je vladavini prava, povijesnoj istini i dostojanstvu svih žrtava političkog nasilja jogoslavenske Udbe i njezinih hrvatskih pomagača.