Novi list: 05. 01. 2001.

Moral iznad nacionalnih interesa

Piše: Damir GRUBIŠA

Američki predsjednik Bill Clinton u posljednji je trenutak, sarno nekoliko sati prije isteka roka, odlučio potpisati sporazurn o ustroju Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine. Učinio je to, iako je bio svjestan da će nova republikanska vlada SAD opstruirati uspostavu i rad tog suda. Potpisao je, iako zna da je Amerika duboko podijeljena i da pretežu u javnom mnjenju oni, koji se protive bilo kakvoj, čak i teoretskoj mogućnosti, da se sudi "našim momcima”.

Tim se gestorn Clinton potvrdio kao jedan od najvećih američkih predsjednika XX. stoljeća, koji može bez kompleksa stati uz bok Wilsona, Roosevelta, Kennedyja i Cartera. Ta četvorica američkih predsjednika predstavljaju “poker asova” koji su Ameriku stvorili ne vodećom silom po oružju, već i moralnim autoritetom u svijetu. Wilson je autor doktrine samoodređenja naroda; Roosevelt je idejni začetnik i jedan od vođa antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu; Kennedy je podigao ugled Amerike svojim zalaganjem za građdanska prava i rasnu jednakost; konačno, Carter je autor doktrine o Ijudskirn pravima u međunarodnim odnosima. Clinton je nastavljač takve tradicije velikih američkih vođa, koji su nastojali spasiti “izgubljenu dušu američke politike” - izvorna načela američke revolucije. U svojoj predsjedničkoj adresi, Clinton je 1995. izrekao svoj program: “U svijetu gdje sloboda napreduje, a ne tiranija, ciničko kalkuliranje politike sile ne daje rezultate. Ono jednostavno ne pristaje novoj eri”.

Tako je početkom devedesetih promoviran neoliberalizam kao doktrina vanjske politike, koji se usredotočio na osposobljavanje međunarodnih organizacija i nedržavnih aktera u unapređivanju međunarodne suradnje.

Ako pustimo po strani Clintonove bizarne libidinozne eskapade i njegov kontradiktoran privatni život s jedne strane, a s druge strane njegove neuspjele obrazovne i zdravstvene reforme, ipak je Clintonov “score" impresivan: jaka ekonomija, unapređivanje međunarodne suradnje i brojne mirovne inicijative. Sve je to donijelo Americi moralni ugled, iako su i rezultati ponekad bili drugačiji od namjera, kao, na primjer, u Somaliji.

Za nas je pak vrlo značajno da je Clinton inicijator intervencije i sudjelovanja SAD u ratovima na području bivše Jugoslavije. Da nije bilo Clintona i njegove proaktivne politike, i da se nastavila Bushova politika kojoj je Kissinger sugerirao stvaranje sanitarnog kordona oko zaraćenih strana, rat bi na ovim prostorima progutao znatno više žrtava i doveo do barbarizacije ne samo jugoistočne, već i cijele Europe.

Posljednjim svojim činom Clinton je ukazao još jednom na primat morala nad “nacionalnim interesima”: čak je i njegova interpretacija američkih nacionalnih interesa bitno drugačija od neorealističke škole i njenih pobornika, koji su sada došli na vlast u SAD.

Diplomacija pod iznudom

Što to sve znači za Hrvatsku? Dominantna politička doktrina. Tuđmanove administracije bila je baš neorealistička politika sile i apsurdna ideja o Hrvatskoj kao “srednjoj sili” u jugoistočnoj Europi. Glavna preokupacija takve politike bila je vođenje rata i stvaranje ravnoteže sile. Pogled na globalne perspektive bio je pesimističan, a središnji koncept takve politike bilo je ostvarenje moći u percipiranom "globalnom kaosu”. Riječju, takva je politika sile negirala složenu međuovisnost svijeta i istovremeno gajila osvajačke namjere “paralelnom strategijom” skrivenih planova (tzv. hidden agenda) i kršenje Ijudskih prava.

Ono što je radila konstruktivno, hrvatska je diplomacija radila pod iznudom. Tako je 12. listopada 199. Hrvatska potpisala međunarodni sporazum o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine, ali ga dosad nije ratificirala.

I baš kada smo se ponadali da će se nova vlast, kao što je najavljivala u svojim izbornim programima, prikloniti proaktivnoj i kooperativnoj međunarodnoj politici, hrvatski su obnašatelji vlasti (pučki rečeno, vlastodršci), okrenuli nakon Zagrebačkog summita list i krenuli u nepotrebnu konfrontaciju s međunarodnom zajednicom.

Sukob s Haaškim tribunalom, ne dođe li do zaokreta, obilježit će prvu polovicu ove godine i donijeti Hrvatskoj neizmjerne štete.

Svojim potpisom na akt o osnivanju Međunarodnog suda Clinton je pokazao da posjeduje osnovnu kvalitetu koja se traži od velikih državnika, a to je da umije iskazati leadership – vodstvo, čak i kad je većina nacije protiv neke odluke. U njega bi se morali ugledati i naši vlastodršci i napustiti oportunističko podilaženje izmanipuliranom javnom mnjenju, i konačno pokazati svoj leadership – ako za to, naravno, postoje osobne pretpostavke.