Slobodna Dalmacija: 06. 01. 2001.

Haaški (u)sud

Nova će srbijanska vlast poput kambodžanske vlasti odugovlačiti izručenje i suđenje opravdavajući se novim "momentima", no njen najveći protivnik bit će upravo vrijeme, koje traži munjevito otvaranje

Piše: Danko Plevnik

Pod okriljem ideologije Hladnog rata dugo se smatralo kako je staljinistički SSSR sprečavao stvaranje vojske UN-a svojim upornim vetiranjem. Istina je kao često u stvarnoj povijesti bila suprotna – što je priznao i tadašnji državni tajnik Cordell Hull grupi senatora – veto je bio apsolutan uvjet američkog pristupanja UN-u. Predstavnik Švedske je 1952. pravilno procijenio da zbog veto klauzule UN neće nikada povesti akciju protiv velike sile. Sada se ta priča ponavlja na primjeru ICC-a ili Međunarodnog kaznenog suda kome je SAD pristupio gotovo u zadnjoj minuti, 31.12.2000. budući da se Clinton vodio logikom da time SAD ostaje u igri modeliranja tog suda za američke potrebe.

Helmsova doktrina

Međutim, republikanski senatorski moćnik Jesse Helms, kojega je Warren Zimmerman u svojim memoarima nazvao "političkim divljakom", najavio je kako Senat neće ratificirati tu odluku. Svijet po Helmsovoj "doktrini" postoji radi interesa Amerike, a ne obrnuto.

To je taj "komandni izolacionizam" po kojemu bi se sve ratne zločince moralo dovesti pred taj budući sud u Haagu - osim američkih ratnih zločinaca. Budući da se neće suditi unatrag, Bushovu administraciju nije strah da će se na tom sudu otvoriti parnica zbog Hirošime ili zločina u Vijetnamu već da će gubiti suverenitet u potencijalnim ratnim akcijama. Koji suverenitet? Suverenitet nad drugim državama!

Naime postojanje tog suda sprečavat će ad hoc ratove i intervencije na tuđim teritorijima jer će se zahtijevati puno šira pravna i politička osnovica poduzimanja vojnih operacija i ponašanja u njima. Nedemokratske zemlje počet će strahovati od zloporabe vojske u domaćim opresijama bilo protiv svojih manjina ili vlastitog naroda.

U Haagu već godinama postoji specijalizirani sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi radi "razumljivog genocida", budući da su se namjeravali očistiti ili likvidirati narodi zato što nisu previše sličili "matičnim narodima", za razliku od recimo Kambodže gdje se dogodio "nerazumljivi genocid" u kojem se je usmrtilo 20 posto vlastitog naroda jer nije odgovarao zamišljenoj slici tog istog naroda.

Dok o zločinima Miloševića, Karadžića, Mladića postoje gotovo tone dokumenata, video zapisa, tajnih telefonskih satelitskih razgovora i milijuni svjedoka, zločini Crvenih Kmera su nedokumentirani. Premda je Pol Potov režim pao, odgovornost za smrt milijun i sedamsto tisuća Kambodžanaca nije sudski utvrđena. Već se dugo vremena odvijaju pregovori između Vlade Kambodže i UN-a o konstituiranju Suda za ratne zločine nad političkim vođama Crvenih Kmera koji su od 1975. do 1979. tom zemljom dijabolično širili beznađe, tiraniju i smrt. Sud će imati dva domaća i dva strana suca a predsjednik će kao peti sudac također biti Kambodžanac, čime bi se sačuvao nacionalni ponos u toj međunarodnoj sramoti.

Nakon što je prijedlog tog zakona o Sudu za ratne zločince sa sjedištem u Phnom Penhu prošao Narodnu skupštinu, očekuje se njegovo odobravanje i u Senatu i Ustavnom vijeću i potpis kralja Norodoma Sihanuka, što se smatra formalnošću jer se u protivnom ne bi i išlo u pregovore s UN-om koje je vodio premijer Hun Sen. Naime, Vijeće sigurnosti je godinama pritiskalo vlasti u Kambodži da se podvrgne jurisdikciji međunarodnog prava a one su se godinama odupirale da bi na koncu pristale na jedan takav u osnovi kvazimeđunarodni sud radi paradne zaštite političkog subjektiviteta.

Nešto slično se kao mogućnost otvara i u Srbiji, ne bi li se izbjegli direktni pritisci i diktati Haaga. Radi uvjerljivosti suđenja angažirali bi se također međunarodni suci, s tim da odlučujući glas bude naravno onaj iz Srbije kako bi se zadovoljio i Vojislav Koštunica, ekspert ustavnog prava. Do sada se nesuradnja Srbije s Haagom tumačila upravo ustavnim kategoričkim imperativom koji je zabranjivao traženo izručivanje jugoslavenskih građana.

Time bi se do 31. ožujka, koji je američka politika odredila kao rok za otpočinjanje procesa aktivne i učinkovite suradnje Beograda s Haagom, ipak stvorile kakve takve pretpostavke za iluziju da se neke stvari i u Srbiji pomiču s mrtve točke.

Beogradska zakletva

Za Srbiju je otegotna okolnost što je upravo republikanska većina u Senatu uvjetovala pomoć Srbiji od 100 milijuna dolara kako bi sada učinila ono što nije htjela 1995., kada je u Daytonu definirana njena obveza na suradnju, slanje dokumentacije i zlotvora Međunarodnom sudu za ratne zločine. Istini za volju ministar vanjskih poslova SRJ Goran Svilanović se ovih dana pred odlazećom Madeleine Albright zakleo na ispunjavanje forme Daytona, u toku je otvaranje "Haaške podružnice" u Beogradu i stvaranje društvene klime o neminovnosti kažnjavanja ideologa i inspiratora zločina rata.

Nova će srbijanska vlast poput kambodžanske vlasti odugovlačiti izručenje i suđenje opravdavajući se novim "momentima", no njen najveći protivnik bit će upravo vrijeme, koje traži munjevito otvaranje kako bi Srbija što prije isplivala iz živog blata ekonomskog propadanja, ali i najava novog "vanjskog zida" sankcija. Čemu promjene koje ne mijenjaju ništa?

Na primjeru Hrvatske je vidljivo da višegodišnje eskiviranje suočavanja sa zahtjevima situacije ne donosi bolje nego sve lošije vrijeme, pa je razborito poslušati Shakespearea kada u Cimbelinu upozorava: "Suočimo se s vremenom, onako kako to ono traži."Ne gubimo vrijeme, opirući se vremenu.