Vjesnik: 09. 01. 2001.

Osiromašeni uran s okusom ratnog zločina

FRAN VIŠNAR

Afera u vezi s osiromašenim uranom tek se počela razmahivati. Nastave li se otkrivati mnoge pojedinosti koje su do sada bile tajna, Sjedinjene Države i Velika Britanija ubuduće će trošiti najviše energije kako bi razne komisije UN-a i Svjetske zdravstvene organizacije uvjerile da ublaže svoja izvješća s terena (Irak, BiH i Kosovo). Službeno zataškavanje neće više biti učinkovito, ako bude rastao pritisak javnosti, jer su odgovore počeli tražiti i sami vojnici i njihove uplašene obitelji.

Američki i britanski stručnjaci počinju pripremati svoje javnosti za punu istinu. Nakon upornog poricanja da je prašina koja se stvara nakon eksplozije potpuno neškodljiva, sada se već čuje da ona može biti štetna (otrovna), ako se udahne neposredno nakon detonacije. To, naravno, nije točno, jer je 300 tona osiromašenog urana, koliko je bačeno na Irak, kontaminiralo toliko lokacija da i nakon deset godina izravno ugrožava nekoliko milijuna ljudi.

Taj nevidljivi radioaktivni rad djelovao je poput bumeranga na američki i saveznički kontingent angažiran u Zaljevu 1990. i 1991. godine. Od 700.000 vojnika, njih 250.000 je prijavilo simptome slične onima s kojima se danas suočavaju bivši pripadnici KFOR-a i SFOR-a.

Tisuće vojnika dobilo je leukemiju, rak testisa, rijetke vrste karcinoma i druge kronične bolesti. Dio veterana, nakon što su služili na Balkanu ili prošli kroz Zaljevski rat, pogođen je još jednom nevoljom: rađaju im se djeca s ozbiljnim deformacijama. U Iraku je, pak, zabilježeno od pet do sedam puta više patoloških poremećaja među djecom rođenom nakon Zaljevskog rata, nego prije njega, a defektnost je uočljiva i među životinjama koje žive na područjima gdje se djelovalo radioaktivnim streljivom.

Svaka vojna organizacija želi sačuvati svoj ugled, pa dobro pazi na vlastito javno mnijenje. Ono je u Europi do te mjere uzbuđeno da će većina zemalja pokrenuti hitne službene istrage. Postavlja se i pitanje svrsishodnosti uporabe streljiva s osiromašenim uranom, pogotovo iz avionskog topa GAU-8/A cal. 30 mm, koji sasvim solidno razara sve vrste oklopnjaka i konvencionalnim nabojima.

U Iraku je većina Saddamovih tenkova uništena upravo tim posebnim streljivom, ali njegov režim nije srušen. Suočeni s tragičnim posljedicama rata, bolestima i glađu, Iračani su se ponovo zbili oko diktatora.

Na Kosovu, NATO se na Srbe obrušio takvom žestinom da je uporaba »pročišćenog« urana bila sasvim nepotrebna s obzirom na ukupni broj srpskih tenkova i teške opreme koja je, opet, u većini preživjela danonoćna bombardiranja.

Umjesto da odmah padne, Milošević je zahvaljujući NATO-ovu udaru kupio još debelu godinu dana održavanja na vlasti. Danas, on više nije značajan politički faktor u Srbiji, ali su svi njegovi krokodili i dalje u rijeci. Kadrovi koje je postavio Milošević još igraju važnu ulogu u vojsci, policiji i privredi, pa će još dugo odolijevati pokušajima da ih se smijeni.

Saddamov i Miloševićev režim moglo se glatko poraziti i bez silnih tona osiromašenog urana. Tada bi pobjeda bila i čišća i moralnija. Ovako, kad se jednom otkriju sve činjenice o stradanju civila i vlastitih vojnika, više neće biti riječ o skandalu, nego o - zločinu.