ZAGREB, 9. siječnja - »Za 165 godina Turčin će pokopati zadnjeg Nijemca«, pisalo je nedavno u Süd Deutsche Zeitungu. Tako zloguka predviđanja ne moraju se do kraja obistiniti, međutim, izvjesno je da će trend smanjenja nataliteta u Europi dovesti ne samo do promjene strukture stanovništva nego možda čak i do smjene ili promjene europske civilizacije. Hrvati po svoj prilici neće doživjeti ni 165 godina. Vjerojatnije je, ako se odnos prema demografskim kretanjima stubokom ne promijeni, da će posljednji Hrvat u Hrvatskoj nestati za manje od 200 godina. A, nastavi li se iseljavanje dosadašnjim tempom, možda i prije. Naime, Hrvatska je od 1950. do 1995. godine, kao i Mađarska, imala najmanji porast ukupnog stanovništva u Europi. Od 1950. do 1954., u Hrvatskoj je prosječno godišnje rođeno 92.954 djece, a 1999. godine 45.179 djece. Broj živorođene djece je više nego prepolovljen. Zato se sada u Hrvatskoj gotovo progresivno smanjuje priljev mladih u radnu dob, ali se i progresivno povećava priljev u umirovljeničku. Čak da se danas i zaposle svi nezaposleni, opet bi bio krajnje nepovoljan odnos zaposlenih i umirovljenika.

Za razliku od visokorazvijenih europskih zemalja, u Hrvatskoj nisu primaran utjecaj na broj živorođenih imali samo tzv. čimbenici razvoja nego i politički. Loša demografska slika može se promijeniti samo velikim zalaganjem društva. Što su glavni uzročnici sadašnjeg stanja. Prvo, stalno iseljavanje. Još od kraja 19. stoljeća i početkom 20., kada se najviše iseljavalo u prekomorske zemlje, iz Hrvatske se stanovništvo iseljavalo. Uglavnom zbog agrarne prenapučenosti, odnosno zbog raspada tradicionalne poljoprivrede koju nije nadomještala industrija, ali i zbog hrvatske otvorenosti iseljeničkim procesima u ondašnjoj Austro-Ugarskoj.

Od kraja pedesetih godina 20. stoljeća, taj se proces ubrzava, a ljudi najviše odlaze u europske razvijene zemlje. To je tzv. ekonomska emigracija na koju je i te kako utjecalo političko stanje u SFR Jugoslaviji, ali i neosmišljen regionalni razvoj. Izravna demografska posljedica za Hrvatsku je »privremeno« iseljenih više od 350.000 ljudi, koji su porodili više od 120.000 djece. No, privremena je s vremenom postala trajnom iseljenošću, pa se teško može očekivati znatniji povratak toga iseljenog stanovništva. Oni su za Hrvatsku, kao stanovnici, uglavnom izgubljeni.

U Domovinskom ratu je poginulo 13.584 stanovnika. Osim izravnih ratnih gubitaka, nepovoljnu demografsku sliku upotpunjavaju iseljavanja kao posljedica opće društvene i gospodarske krize što ju je uzrokovao rat, ali i kao posljedica tranzicije. Računa se da je od 1990. do 1999. iz Hrvatske, osim Srba, iselilo još oko 130.000 najvitalnijeg i najobrazovanijeg stanovništva. To, osim demografskih, ima i gospodarske posljedice.

Demografska slika Hrvatske bila bi još lošija da u nju nisu stalno dolazili uglavnom Hrvati iz BiH. Od kraja Drugog svjetskog rata do Domovinskoga, uselilo ih se od 300.000 do 400.000 i to najvitalnijih, u fertilnoj dobi. Oni su popravili demografsku sliku i useljavanjem tijekom Domovinskog rata i poslije: više od 130.000 iz BiH i više od 20.000 iz ostalih krajeva bivše SFRJ.

Unatoč sadašnjoj demografskoj slici, koja se i bez obzira na stalno smanjenje stanovništva, veći mortalitet od nataliteta, može smatrati kritičnom, tek predstoji pravo suočavanje s dramatičnim smanjenjem stanovnika. Prema najnovijim istraživanjima i procjenama, u Hrvatskoj živi 4,224.418 stanovnika. Točni podaci znat će se poslije ovogodišnjeg popisa, koji počinje 1. travnja i završava 15. travnja. Procjenjuje se da će se za 50 godina broj stanovnika Hrvatske smanjiti na tri do tri i pol milijuna, sa znatno većim udjelom starijih ljudi, a ne primijeni li se implicitna politika (usklađeno planiranje društvene ukupnosti), trend smanjenja će se nastaviti.

U Vladinu programu za razdoblje 2000.-2004. za demografiju piše: »Budući da pronatalitetna populacijska politika sama po sebi ne donosi željene rezultate, Vlada će poduzeti mjere aktivne redistribucijske politike u revitalizaciji brdsko-planinskih, otočnih, izoliranih i ruralnih područja kako bi u prostorno funkcionalnoj organizaciji ukupnog državnog prostora i ova područja imala svoju ulogu. Posebne mjere poduzimat će se u područjima koja su već ušla u fazu izrazito negativnih demografskih trendova«. Iz teksta se vidi da Vlada očito ne shvaća bit problema.

Ne shvaća da je demografija sastavni dio ukupne razvojne politike i najvažniji resurs sadašnje i buduće Hrvatske. Kako će to Vlada redistribuirati stanovništvo, ako priznaje da do sada ni jedna demografska mjera nije uspjela? Iako u prošlih 10 godina stanovništvo doslovce izumire, o tome vlada začuđujuća šutnja. Možda se ipak nešto počne mijenjati, jer je na taj problem podsjetio zagrebački nabiskup msrg. Josip Bozanić kad je na novogodišnjem primanju kod predsjednika države kazao: »Društvo koje štedi na djeci zatvara svoju budućnost«.