DOKUMENTI Vlada danas iza zatvorenih vrata odlučuje o korištenju dokumentacije Franje Tuđmana

Vladina odluka odnosit će se, doznajemo, na svu službenu dokumentaciju pokojnoga predsjednika Tuđmana, a ne samo na transkripte njegovih razgovora s ostalim državnim dužnosnicima, čije je objavljivanje dosad izazivalo najviše dvojbi u javnosti. Odluku o načinu korištenja dokumentacije Vlada je pripremila u suradnji sa stručnjacima iz Hrvatskoga državnog arhiva s kojima je sastanak održan u utorak. Budući da se konačna verzija odluke jučer još pripremala u Banskim dvorima, nismo doznali što će se točno učiniti s dokumentacijom s Pantovčaka.

No, prema našim informacijama, Tuđmanovi dokumenti bit će preneseni i pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu, ali još nije preciziran rok u kojemu se to planira učiniti. Ako će se Vlada voditi uobičajenom praksom, to znači da će svu dokumentaciju najprije popisati Ured Predsjednika, a nakon preuzimanja i Vlada kako bi se obostrano registrirali svi dokumenti. No, bez obzira na to gdje će se nalaziti dokumentacija, ostaje pitanje njezine dostupnosti, odnosno hoće li nakon preseljenja u Hrvatski državni arhiv svaki građanin moći slobodno zatražiti uvid u te dokumente ili će oni biti označeni državnom tajnom i na taj se način na određeno vrijeme onemogućiti javnosti pravo na uvid. Prema mišljenju Miroslava Kržaka, predstojnika Katedre za arhivistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dokumenti u Uredu Predsjednika su arhivsko gradivo u nastajanju, odnosno registraturna građa. On smatra da bi svi dokumenti iz Ureda Predsjednika koji nisu označeni oznakom državne tajne, a transkripti to nisu, trebali biti dostupni javnosti, odnosno svakom građaninu.

Profesor povijesti Ivo Goldstein dopušta mogućnost da neki razgovori vođeni na Pantovčaku mogu biti državna tajna i smatra da njih ne bi trebalo objavljivati.

Međutim, oni razgovori koji impliciraju prekoračenja Predsjednikovih ili ovlasti neke druge osobe, koji navode na zaključak da su se kršili zakoni i Ustav, ne smiju biti državna tajna i moraju se objaviti. Goldstein smatra da bi trebalo imenovati nezavisnu komisiju koja bi odlučivala koji razgovori ostaju državna tajna, a u kojima ima indicija da je riječ o nečasnim i kriminalnim radnjama.

Transkripti te druge vrste trebali bi biti predani nekoj instituciji, primjerice Hrvatskom državnom arhivu, kao što je učinjeno s nekim drugim dokumentima, a ne da se selektivno distribuiraju nekim medijima. Oni, pak, transkripti koji eventualno budu poslani u Haag, u istome trenutku moraju postati dostupni hrvatskoj javnosti.