KOMENTAR Joschka Fischer danas treba svjedočiti o vlastitoj, ali i europskoj mladosti iz razdoblja hladnog rata

Danas bi njemački ministar Joschka Fischer trebao u sudnici svjedočiti o vlastitoj mladosti. Ali i o jednoj europskoj mladosti iz razdoblja Hladnog rata, iz daleke 1968. Implikacije njegova svjedočenja najznačajnije su za crvenozelenu koalicijsku vladu socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schroedera. Razotkrije li se Fisherova veza sa Carlosom Šakalom, Fischer će svakako otići s drugog mjesta u zemlji. Ostane li sve na napadima na dvojicu policajaca o kojima raspredaju mediji, stvar će se nekako smiriti. Bilo kako bilo, pred suca, i javnost kao porotu izlazi "bolji" dio njemačke i europske prošlosti, praktično šezdesetosmaška generacija. A to je onaj mistični fragment nedavne povijesti s kojim su se poistovjećivali zagrebački studenti iz onoga vremena, kada se u Titovoj Jugoslaviji još nije proizvodila Coca Cola, a traperice Super Rifle zamjenjivale Levi’sice.

Zagrebački šezdesetosmaši su u pravilu sjedili na uglu Gundulićeve i Ilice, u kavani Corso. Oni su bili "buntovnici bez razloga" koji su prosvjedovali za bolji studentski standard ali ne i za promjenu Titova režima. Jednim dijelom dolazili su iz krugova djece oficira JNA, drugim iz ruralnih dijelova ili pak iz "boljih" zagrebačkih obitelji. Nosili su tankerice i izlizane traperice, i obvezatno barem francuske kape. Imali su čudesne nadimke i imponirali mladim studentima šutnjom o svemu onome što se zbilo 1968. Između njihovih riječi izvirao je kompleks prema kolegama u Beogradu čiji je bunt došao do jasnijeg i jačeg izražaja. S vremenom raspršili su se do Blata i Zvečke, a potom je život učinio svoje. Još sredinom sedamdesetih neke su cure na tulumima govorile: "Počela sam kasno jer sam bila sa šezdesetosmašima." Ili, snaga tih mladih ljudi i snovi bili su ograničeni za one koji im nisu sasvim pripadali. Lijevi radikalizam i anarhizam kod njih nisu imali posebno oštre granice. Među njima nije bilo ni mladog aktivista Račana, ni drugih viđenijih političara. Jer oni su bili dovoljno i lijevi i radikalni unutar Komunističke partije, ili su tako barem držali do sebe.

Jer među danas vodećim političarima u Hrvatskoj nema onoliko prosvjednika koliko u drugim lijevim europskim vladama. Primjerice, premijer Blair i njegov ministar pravosuđa Straw prosvjedovali su na ulici protiv Pinocheta. Schroeder također. O Fischeru da se ne govori. Drugim riječima, hrvatski ljevičari jako su rijetko bili otvoreni protivnici KP-a, ili pripadali onima koji su samo vikali na vlast ili pak razbijali spomen-ploče. Bilo je, naime, teško viknuti u Zagrebu "Smrt svima iznad tridesete", zato što bi to bio napad na praktično sve nosioce vlasti, pa i rukovoditelje omladinske organizacije.

Mit o '68. svakako je bio jak barem kao susljedni mit o poziciji '69. otom su jedni prišili na kape hrvatske grbove i završili u zatvoru, a drugi nestali sa snom o pravoj ljubavi. Možda je i dobro da se suđenje tome naraštaju, preko Fischera, događa u Njemačkoj. Jer tamo je bilo moguće, kao i u Francuskoj, da rabijatni buntovnici s ulice postanu nosioci aktualne lijeve politike. U Zagrebu bi takvo suđenje za okrivljene imalo tek uspomene i čežnju za zapadnim svijetom, koji je onda bio gotovo idealan. Doduše, ima neke ironije u tome što "crvena" (točnije, crveno-zelena) vlada sudi boljoj, "crvenoj" njemačkoj prošlosti, koja dakako nije terorizam, već uopće bunt mladih. Dakle, zanimanje mladih za sutra sa svim zabludama. Jer što je čovjek bez sna o boljem sutra? Taj san ne može osuditi sud u Frankfurtu, niti ga može prisvojiti bilo koji aktualni pokret, primjerice antiglobalizacijski. Po njegovu artikuliranju šezdesetosmaši ostaju vitezovi XX. stoljeća.