Novi list: 23. 01. 2001.

Rodilje i poduzetništvo

Piše: Neven Šantić

HDZ, koji je s porodiljskim naknadama svojedobno također petljao i manipulirao, marno prikuplja potpise na peticiju i drži tribine, tražeći od Vlade ukidanje odluke o njihovom smanjenju. Opozicija udara vladajuću koaliciju tamo gdje je najtanja i najranjivija - u socijalni pleksus. Nudi i načine na koji bi se mogla namiriti potrebna sredstva, baratajući i činjenicama o izrazito negativnim demografskim pokazateljima. Ako se nastavi ovakav trend Hrvatska će, tvrde stručnjaci, za 50 godina imati milijun stanovnika manje nego što ih je imala prilikom popisa stanovništva 1991. godine.

Šestorka je dobrim dijelom i zaslužila ovu blamažu. Vlast se, unatoč nužnim restrikcijama proračuna, svakako mogla potruditi pronaći drugu “gubitničku populaciju” umjesto rodilja, odnosno obitelji s tek rođenom djecom. Pogotovo što nismo suočeni s natalitetnim bumom koji bi “opustošio” državnu blagajnu. Ovako će, ostane li Vladina odluka na snazi, u skoroj budućnosti o djeci sve rjeđe razmišljati i oni koje postojeća gospodarska situacija, ili vlastiti komoditet, još uvijek nisu do kraja obeshrabrili.

No, ono što je još gore od ove nepopularne mjere jest nedostatak strategije koja bi smanjenju porodiljnih naknada dala kakvo-takvo racionalno opravdanje. Bilo bi, naime, za očekivati da se, hajdemo reći, privremeno destimuliranje rađanja čini radi usmjeravanja Ijudi ka radu i poduzetništvu. Pa da se na taj način, u ozračju “novog investicijskog ciklusa”, počne smanjivati broj nezaposlenih i oživi gospodarstvo. Međutim, ništa od toga.

Vlast još nekako i traga za rješenjima u privatizaciji državnih poduzeća, vraća državne dugove i potiče uvođenje reda među gubitašima, ali nije se pomakla s mjesta kada je u pitanju stvaranje zakonskih i općedruštvenih okvira da se nezaposleni i ostali zainteresirani i sami okušaju kao poduzetnici - kapitalisti. Kao što kaže Gojko Bežovan, predsjednik Centra za razvoj neprofitnih organizacija, Vlada nema aktivan program mjera zapošljavanja, ne potiče kulturu poduzetništva niti se “usudi” građanima govoriti o tome da su prvenstveno sami odgovorni za svoju egzistenciju, te da bi nešto trebali i riskirati.

Zar je onda čudno što se građani isključivo uzdaju da im država riješi probleme, što je toliko socijalnih zahtjeva koji se ne mogu ispuniti. I onda se, kada treba stezati pojas, najdrastičnije kažnjava one koji su, poput porodiIja i njihovih obitelji, najnemoćniji a najzahtjevniji.