Novi list: 25. 01. 2001.

Gdje su danas oni koji su poklanjali ukradene stanove?

Marija CRNJAK

Rješavanju prognaničkih pitanja početkom devedesetih, u vrijeme anarhije koja se uporno opravdava Domovinskim ratom, odgovorni su se dovijali na svakojake načine. Prema iskustvima mnogih obeštećenih, prihvatljiva je često bila i prava pravcata krađa, bez objašnjenja, a posljedice će, valjda se mislilo, rješavati netko drugi.

Nakon osam godina lizanja rana iz vukovarskog pakla, šestočlana obitelj prisiljena je, odlukom Upravnog suda, iseliti iz “napuštenog”(?!) stana u Zagrebu, dobivenog na korištenje 1993. godine od Ministarstva obrane. Zastravljena obitelj nema pravo izbora, mora pronaći “drugi smještaj” jer je stan koji im je MORH svojedobno velikodušno dao na korištenje - tuđi.

Njegova je prava vlasnica samohrana majka koja je jednog dana davne 1993. godine u svojoj zgradi zatekla pripadnike MORH-a koji su joj provalili u stan, da bi mjesec dana kasnije vojni policajci kamionima, u nepoznatom smjeru, odvezli i namještaj i hrpu vrijednih i privatnih stvari. Jedan se policajac, tvrdi žena, po dvorištu vozio na biciklu njezine kćeri. Nakon toga, njezin stan postao je privremeno utočište vukovarskoj obitelji.

Može li se prašina iz sredine devedesetih sakriti pod tepih ili je krajnje vrijeme da se posljedice anarhije počnu otpetljavati? Gdje su ljudi koji su potpisivali nebulozna rješenja i tako krojili sudbine nedužnih? Brine li koga to što se otvaraju stare rane i ponavlja agonija koja se još nije niti zaboravila? Tko će platiti za duševne boli?

I naposljetku, postavlja se pitanje hoće li se konačno pokazati, crno na bijelo, da se prava mogu ostvariti i putem pravne države, a ne provalama i krađama. Na listama čekanja za stan čame još tisuće branitelja, invalida, prognanika. Njih sigurno brine hoće li im netko jednog dana zakucati na vrata i pokazati put u nepoznato.