Novi list: 31. 01. 2001.

Radoš se nije zacrvenio

Bojana MRVOŠ

Dečki, prošećite malo, da se vidi što je medicina postigla! - nevjerojatna je i, najblaže rečeno, degutantna sugestija koju je trojici ročnika ranjenih u vojarni Ogulin, poskrivećki uputio službenik Ministarstva obrane prilikom dodjele čekova pristiglih im od Hrvata iz Ontaria. “Čudo medicine” su pred ministrom Radošem i upaljenim kamerama trebali pokazati osamnaestogodišnjaci Danijel Vincek s prsnom ranom od gelera, Ivo Martinović koji je u eksploziji ostao bez obje potkoljenice i Danijel Došen čiji život zbog gubitka lijeve noge više nikad neće biti isti.

Taj isti Danijel Došen kojem Ministarstvo obrane, umjesto novčane pomoći i otkrivanja odgovornih za nesreću, daje jedinstvenu priliku da za javnost na štakama proskakuće dvoranom, živi s majkom, Nedjeljkom u Dugoj Resi i preživljava s njenih 400 kuna radničkog jada. Na invalidska kolica je čekao mjesec dana, protezu je dobio nedavno, zajedno sa starim televizorom. Zbog gelera u nozi čeka ga još jedna, četvrta, operacija i još mnogo neprospavanih i bolnih noći.

Nitko u Ministarstvu obrane zbog ogulinske nesreće u kojoj je nastradao 21 ročnik, nije ponudio ostavku, nevjerojatno troma istraga nije otkrila krivce, niti je najteže ozlijeđenim ročnicima ponuđena financijska pomoć. U Ministarstvu obrane vele da “procjenjuju visinu naknade koju će ponuditi”. Od ministra Danijel je, nakon puna dva mjeseca od eksplozije, dobio tek novac sakupljen u Kanadi, za što Radoš ni najmanje nije zaslužan. Ministar se ni u jednom trenutku nije zacrvenio.

Takvim su, eto, ljudima povjereni životi tisuća hrvatskih dječaka koji su pozvani obući vojnu uniformu. Način na koji su se odgovorni u Vojsci ponijeli u slučaju ogulinske nesreće, tjera strah u kosti svakom roditelju kojem su djeca dorasla do ročničke obaveze.