Vjesnik: 12. 02. 2001.

Borba za Norca ili za pozicije

FRAN VIŠNAR

Ono što trenutačno zanima sve vojne izaslanike akreditirane u Hrvatskoj jest razvoj i rasplet slučaja Mirka Norca, ali ne toliko sama njegova sudbina, koliko mogućnost da Hrvatska zbog toga bude dodatno destabilizirana i bačena u kaos. U svemu tome, strane vlade (osobito one europske) i vojni establishment u NATO-u najviše zanima kako će se držati hrvatske Oružane snage i specijalne postrojbe u sastavu MUP-a, jer se radi o strukturama koje su stvarane u Domovinskom ratu. Zbog toga se procjenjuje koliko će aktivnih pripadnika iz vojnih i policijskih krugova podržati prosvjede u korist Norca i kako će to djelovati na stabilnost hrvatske (koalicijske) vlade.

Žestoke proteste vojni promatrači u Hrvatskoj neće vidjeti samo kao oblik političke i ideološke borbe, nego i kao posljedicu straha koji se uvukao u sve one sudionike rata u Hrvatskoj i BiH (pripadnike HV-a i HVO-a) čije su borbene i sigurnosne aktivnosti prešle granicu osnovnih pravila Ženevskih konvencija pa čak i neformalnih oblika ratovanja koje ratno pravo ponekad tolerira. Kod njih nesumnjivo postoji snažan obrambeni mehanizam koji ih gura u akciju pod motom: »Damo li danas Norca, sutra smo mi na redu«.

Situaciju u Hrvatskoj ne treba dramatizirati, ali bilo bi pogrešno tvrditi da nije riječ o ozbiljnom problemu. Nove vlasti znale su se naći u delikatnom okruženju i ranije kad bi samo najavile ili počele stidljivo kresati brojna prava i privilegije branitelja kojih je sve više. Naime, dragovoljačka jezgra iz 1990. i 1991. (između 30.000 i 35.000 ljudi) narasla je progresivno, razmjerno jačini gospodarske krize. Tako braniteljske udruge (čiji se broj u Hrvatskoj može u svijetu usporediti samo s onima u Zimbabveu) barataju s brojkama od minimalno 100.000 do maksimalno 300.000 onih koji su se svojom voljom borili za Hrvatsku.

Državni proračun a i bruto domaći dohodak premali su da bi svi bili sretni i zadovoljni. Vlada je pogriješila što od prvoga dana nije jasno rekla da će Hrvatskoj puknuti kralješnica ako i braniteljske udruge ne svedu svoje apetite u realne i ostvarive okvire, te da će ubuduće državna politika bez ikakvih iznimaka stati na put praksi da se s minimalnim sudjelovanjem i doprinosom u ratu žele ostvariti maksimalne pogodnosti.

Sada, ta se neodlučnost osvećuje. Uz socijalnu sigurnost, većina braniteljskih organizacija želi mnogo veći kolač: nametnuti se kao politički partner s pravom veta. Stoga je borba za Norca i za njih ujedno borba za vlastitu poziciju u sustavu koji nije izgradio precizna pravila igre, niti se potrudio da ima pričuvne kompenzacijske amortizere za krizna vremena.

U zapadnim demokracijama u kojima politika zapovijeda puškom, a nikako obrnuto i u kojima vojska nema što tražiti izvan vojarne, slučaj Norac ne bi ni postojao u ovakvom obliku kao niti znatna kolateralna šteta koja se pojavila u Hrvatskoj. To je na prvom mjestu uznemiravanje javnosti, a potom, redom, polarizacija u hrvatskom narodu, blokada javnih komunikacija koja će pogoditi privredu, ugrožavanje skore turističke sezone i slično.

Zapad, NATO, EU i SAD očekuju od hrvatske Vlade da otvoreno poruči svim nasilnički i rušilački raspoloženim prosvjednicima da zapravo režu deblo na kojem sjede. Čak i da daljnje okolnosti stvore nekakav pučistički stožer, hoće li on uopće razmišljati o tome što bi donijelo rušenje legalnih vlasti izuzev svođenja Hrvatske na izoliranu vojno-militokratsku huntu (poput one u Grčkoj u kojoj su na vlast zajahali od 1967. do 1974. godine pukovnici podrijetlom iz krševitih planinskih dijelova zemlje).

Da među onima koji se kod nas upravo pjene zbog Norca ima malo više pameti, čovjeka bi se bez pritisaka i gužve pustilo da pred sudom dokaže da ima čist obraz. Pravi vojnici kad dođu u ovakav škripac (primjeri iz svijeta su brojni), i u miru pokazuju koliki su heroji ako se postave kao legalisti.