Pa ipak se danas događa ovo: nacrt podjele Bosne, zbog koje je Omarska i stvorena, ponovno se vraća na obzor mogućnosti. 'Meka' podjela: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a ono što ostaje pretvara se u muslimanski protektorat NATO-a. To u jednom uvodniku sugerira 'The New York Times', na tragu želja Bushove vlade da se povuče s Balkana. Za tim otvoreno idu srpski i hrvatski nacionalizam, a potajno i ne mali broj čelnika polunove Srbije, uvjereni da će u budućnosti Beograd moći mijenjati dvije trećine Kosova za teritorije koje danas zauzima republičica bosanskih Srba. U Sarajevu 'guverner' Bosne za račun zapadnjaka, Austrijanac Wolfgang Petrisch, ponavlja nam da ponovno stavljanje granica u raspravu znači riskiranje novog rata na Balkanu. No neke zapadnjačke diplomacije ne izgledaju tako svjesne te opomene, sudeći po lakoći kojom se poigravaju s idejom neovisnog Kosova, odnosno podijeljene Bosne.

Tako naš put u Bosnu, od Omarske do planina kod Foča gdje se Radovan Karadžić, već legendarno, skriva, put je preko zemlje koja već ima opasno poljuljanu ravnotežu, čiji su razlozi za nadu, koji ipak postoje, ugušeni očitošću da je gotovo istodoban nestanak Tuđmana i Miloševića, ponovno pokrenuo, umjesto da zauvijek pokopa njihov nacrt podjele. 'Završilo je prvo poluvrijeme', čut ćemo kako se ponavlja između Banje Luke i Pala od bezbrojnih poštovatelja Karadžića, koji su sad uvjereni da nova srpska demokracija može uspjeti tamo gdje Milošević nije uspio. Baš je to 'drugo poluvrijeme'. U kojem će i Bosna i sjećanje na logore propasti, ili će se zajedno spasiti. Zapravo je sjećanje to koje nameće jednu nepodijeljenu Bosnu. I povratno, samo jedina moguća jedinstvena Bosna, pravna država, može jamčiti sjećanje, na prvom mjestu u sudnicama. (...)

Međutim, pogriješio bi onaj tko bi Srbe iz Omarske, i Bosne općenito, optužio da su bili spremni Miloševićevi krvnici. Za razliku od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, oni nisu imali aktivnu ulogu u pokoljima u logorima. Njihova je krivnja bila (i još je) što su šutjeli. Radi moralne neosjetljivosti, iz koristi, radi plemenskog duha. No poglavito radi utemeljenog straha. 'Naravno, znali smo da se u rudniku događa nešto ružno', priznaju u Omarskoj oni koji se ne boje kompromitirati razgovarajući sa zapadnim novinarom. 'No znali smo i da je bilo riskantno istraživati'.

U međuvremenu se Karadžić pojavljuje iza narančaste Zastave na području Foče, dva sata od Sarajeva, duž cesta koje izbjegavaju zapadnjački vojnici. (...) I mogao bi računati na potporu, u Beogradu, važnog dijela bivše srpske oporbe, koja sada vodi zemlju. Osobe s vrha, institucionalne figure poput predsjednika Koštunice nekad su prema njemu pokazivali veliko prijateljstvo i još ga drže domoljubom, Miloševićevom žrtvom. 'Guvernera' Bosne Petrischa podsjećaju na one austrijske i njemačke konzervativce koji su dvadesetih godina fašizam uzeli za politički prihvatljivo stajalište. 'Ne želim izjednačavati srpski nacionalizam i nacionalsocijalizam. No ponovno vidim u tim političarima istu nesposobnost shvaćanja da je agresivni nacionalizam nekompatibilan s pravnom državom'. Drugim riječima: može li Srbija sebe smatrati demokratskom i istodobno se praviti da previda logor u Omarskoj i sustav koji ga je proizveo?”, piše Guido Rampoldi.