Vjesnik: 14. 02. 2001.

Svijet očekuje odlučnost a ne taktiku »najprije ispitajmo teren«

Strani vojni i diplomatski zbor iznenadilo je držanje dvoje ljudi na splitskom podiju: Davora Domazeta, koji je kao jeka tiho ponavljao što su drugi govorili, i Ive Sanadera, koji se, unatoč diplomatskom iskustvu, nije ogradio od govora mržnje na bini i u masi/ Vlast, koja ima legitimitet, ne treba se bojati problema nego ih mora stavljati u prvi plan, osobito u državi u kojoj ovih dana svi pitaju »gdje je Mirko Norac?«/ Demokracija u Hrvatskoj jest na najtežem ispitu do sada, ali su svim pametnim i razumnim ljudima hrvatski komplicirani sustav vlasti i još sporije pravosuđe bolji od građanskog rata, kaosa i autokracije

Hrvatska je ponovno medijski zanimljiva svijetu. Slučaj Norac poslužio je kao povod da se s različitih aspekata opet govori i piše o Hrvatskoj. U Europskoj uniji ne prikrivaju da su iznenađeni razmjerima protesta. Politički analitičari u Bruxellesu ocjenjuju da je masovno okupljanje i žestina retorike iznenadila i Račanovu vladu i samog predsjednika Mesića koji je, među ostalim, morao otrpjeti i popriličan broj krajnje neukusnih usporedbi i vulgarnih parola na svoj račun koje su se mogle čuti na skupu u Splitu i drugdje po Hrvatskoj.

U NATO-u pozornost ljudi zaduženih za Hrvatsku privukao je ne toliko sam broj nazočnih prosvjednika u Splitu koliko tribina koja je dirigirala skupom. Analitički odsjeci vodećih obavještajnih službi na Zapadu izdvojili su sve ono što bi u skoroj budućnosti moglo destabilizirati aktualnu vlast a povezano je sa splitskim porukama. Svaki govornik detaljno je analiziran, a vodilo se računa i o tome tko je na podiju »čist«, a tko je zanimljiv za Haag. Što su u NATO-u na kraju zaključili nepoznato je, ali je prije donošenja definitivna suda Anton Tus (glavna veza Hrvatske s NATO-om) potanko objasnio sugovornicima tog moćnog vojno-političkog saveza (u koji Hrvatska tako žarko želi ući) što se kod nas zapravo događa i kakav je stvarni odnos snaga.

Što mi o tome možemo reći? Iskusni analitičari nikada odmah ne vjeruju onome što čuju, čak s rezervom uzimaju i pola onoga što vide. Za skup u Splitu bitno je da su na njemu sudjelovali oni koji doista misle ono što govore, te da se njihova upozorenja i prijetnje trebaju shvatiti ozbiljno. Riječ je o ljudima koji ne sumnjaju u opravdanost svojih političkih opredjeljenja. Među govornicima i prosvjednicima mnogo je i onih koji stvarno vjeruju da ratni zločini počinjeni s hrvatske strane nisu ništa drugo nego pravedna osveta.

Ipak, u postavi na podiju držanje dviju osoba iznenadilo je vojni i diplomatski zbor koji se danas nalazi na službi u Hrvatskoj (uključujući i one pojedince koji su nakon svog boravka u Hrvatskoj završili u NATO-u ili važnim tijelima EU-a). Pažnju je npr. privukao Davor Domazet. Gledanje TV snimke splitskog skupa (prikazane na OTV-u iste večeri) pokazalo je koliko je Domazet uzbuđen značenjem svega što se događa oko njega. On je, a da vjerojatno i nije bio svjestan toga, stalno, onako za sebe, ponavljao riječi govornika za mikrofonom.

Oni koji poznaju Domazeta ili cijene njegov vrlo plodni vojno-stručni rad to su dočekali s neugodom jer su se opisane grimase i taj neobičan tihi eho ponovili čak kada se skupu obratio Janko Bobetko koji o Davoru Domazetu-Loši inače nikada nije mislio ili rekao ništa lijepo (najviše iz sujetnih razloga jer je Domazet oduvijek bio prvi analitički mozak hrvatskih Oružanih snaga i jedan od najzaslužnijih za osmišljavanje »Bljeska« i »Oluje«). Jedan tako kvalitetan i vrhunski školovan hrvatski časnik kao što je Domazet u Splitu je među narogušenim škanjcima djelovao kao šojka kriještalica (šumska ptica koja da bi zavarala svoje neprijatelje često imitira kliktanje sokolova).

Drugi čovjek koji je iznenadio one koji su ga zapamtili iz ugodnih diplomatskih salona kao vrlo uglađenu i odmjerenu osobu, bez trunke sirovosti i primitivizma, bio je Ivo Sanader. Sadašnji aktualni vođa HDZ-a hladnokrvno je prešao preko svih izrečenih govora mržnje, glupih pjesmica iz publike koje spominju crne vrane, čak pojedinačnih poziva »Ubijmo Mesića« i prostačkih iživljavanja i šovinističkih skandiranja na račun saborske zastupnice Vesne Pusić - a da nije bio svjestan (kao i Davor Domazet) da ga je nakon toga ozbiljna Europa otpisala, čak i ona konzervativna i licemjerna s kojom bi on rado sklapao poslove kada bi se njegov HDZ vratio na vlast.

Tko danas želi biti u europskoj i kršćanskoj civilizaciji ne može mijenjati prirodu demokracije i suprotstavljati se općeprihvaćenim pravilima u NATO-u i EU. Hrvatska vlada, a to euroatlantski svijet jako dobro vidi, treba prestati s taktikom »najprije ispitajmo teren«, jer i nakon Splita ispada da koalicijska podjela vlasti i te kako pati od neodlučnosti. Vlast, koja ima legitimitet, ne treba se bojati problema nego ih mora stavljati u prvi plan, osobito u državi u kojoj ovih dana svi pitaju »gdje je Mirko Norac?«

Starije generacije pamte da je 60-ih godina svijetom kružio sličan upit: »Gdje je Ben Barka?«. Kako Marinko Liović i njegovi jastrebovi ne bi pomislili da je riječ o nekoj vrsti brodice, Mehdi Ben Barka bio je popularan marokanski političar (profesor matematike i fizike u Rabatu) i jedan od najčuvenijih disidenata koji se zalagao za demokratski Maroko. Monarhistički režim osudio ga je zbog toga na smrt u odsutnosti (1963. godine). U listopadu 1965. iznenada je nestao bez traga što je potpalilo strasti u Francuskoj i Maroku i poslužilo za brojne političke manipulacije i kombinacije.

Desetljećima kasnije doznalo se da ga je u Parizu otela marokanska tajna policija i da ga je osobno odmah ubio njen šef, a da su u sve bile (posebno u zataškavanje) upetljane i francuske obavještajne i protuobavještajne službe.

U Hrvatskoj se (a takvih spekulacija ima) slučaj Ben Barke ne smije ponoviti s Mirkom Norcem, jer tada je izvjestan i krvav sukob između Hrvata. Demokracija u Hrvatskoj jest na najtežem ispitu do sada, ali su svim pametnim i razumnim ljudima hrvatski komplicirani sustav vlasti i još sporije pravosuđe sa zamornom procedurom ipak bolji od građanskog rata, kaosa i autokracije.

Fran Višnar