Slobodna Dalmacija: 28. 02. 2001.

MARTIN STJEPANOVIĆ, DOMOBRAN IZ BiH I SUDIONIK KRIŽNOG PUTA, O ZLOČINU BEZ KAZNE:

Oficiri JNA hvalili su se da su na Bleiburgu pobili 35 tisuća ljudi!

Kad sam krenuo na križni put, imao sam 72 kilograma, a u studenom 1945. godine, kad sam pušten kući, imao sam 45 kilograma - Na Bleiburgu je ubijeno više od 35 tisuća ljudi. Tom su se brojkom na svojim predavanjima, dok sam bio na odsluženju vojnog roka u JNA, u Rijeci 1947., hvalili sami oficiri. Tko će vam znati pravu istinu? Zemlja pokrije ljude, a mi koji se sjećamo, rijetko smo imali priliku o tome govoriti

Piše: Anita MALENICA

Rekao sam da sam bio domobran od 1944. i na taj način sam spasio život. Svi koji su u logoru u Mariboru rekli da su bili domobrani ili ustaše od 1941. do 1944., strpani su u kamione i pogubljeni na Bleiburškom polju. Mi preostali krenuli smo na križni put, na kojemu smo često poželjeli da smo mrtvi.

Ovim riječima počeo je svoju priču Martin Stjepanović, sličnu tisućama priča domobrana i ustaša koji su se u svibnju 1945. godine predali Englezima, a nakon toga bili izručeni partizanima. O tim događanjima pisao je u svojoj knjizi "Ministar i pokolji" i Nikolai Tolstoy, svjedočeći o ubojstvima na desetke tisuća ratnih zarobljenika, žena i djece na Bleiburgu.

Suludi trk

Martin Stjepanović, star 77 godina, danas živi u Vrbanji kod Županje i unatoč poodmakloj dobi sjeća se svih detalja otprije gotovo 56 godina. On se u vihoru rata, kao domobran rodom iz Bosne, povlačio s vojskom i civilima, a bilo ih je, kako ističe, na desetke tisuća, i to prema Bleiburgu.

— U Svetoj Nedjelji kod Samobora bila je velika gužva jer su se slijevale kolone ljudi iz Like, Slavonije i Korduna. Tu mi je pod noge nešto zapelo u mrkloj noći — nastavlja Stjepanović — i dodaje, kad je ujutro pogledao, da je vidio da je to molitvenik svetog Ante, koji je kasnije nosio u džepu. Preko Zidanog Mosta nastavili smo preko Celja sve do Bleiburga, gdje su nas okružili Englezi s tenkovima. Tu su naši oficiri u razgovoru s njima doznali da ne možemo dalje i odložili smo oružje. No, na žalost, nismo znali da su se neki uspjeli prebaciti preko granice. Mi koji smo ostali shvatili smo da smo dopali u ruke partizana i tu je počela naša kalvarija — potreseno govori Stjepanović.

Nakon što smo predani partizanima, oni nas postrojavaju i to se već vidi njihova brutalnost. Vode nas prema Mariboru, gdje nam naređuju da trčimo. U tom nadljudskom naporu mnogi od nas počinju bacati ruksake, odjeću, ali i novac. I kad smo se dobro izmorili, trčeći onako iscrpljeni i gladni deset kilometara — naši dušmani htjeli su da trčimo natrag — nastavlja svoju priču Stjepanović sjećajući se svakoga pojedinačnog detalja. Za nas je bio nadležan Kosta Nađ i njegovi vojnici, koji su nam na mostu prije Maribora poskidali nakit, satove i sve vrijednosti te nas uveli u logor i razvrstali po vojnim okruzima.

Pili smo i vodu iz kanala

Nakon što su razdvojili one koji su bili u vojsci od l941. do l943., koje su ubili na Bleiburgu, zajedno s mnoštvom žena i djece mi ostali krenuli smo na križni put preko Virovitice u Osijek. Bili smo gladni, žedni, iscrpljeni, a naši čuvari ubijali su nas ako bismo imalo iskočili iz kolone ili ako bismo posustali. Ne znam točno koliko je ljudi tako ubijeno — nastavlja Stjepanović i dodaje kako su partizani znali rafalno osuti paljbu po ljudima iz kolone. Toliko smo bili gladni da smo trgali granje i jeli travu. U selima pred Osijekom ljudi su pripremili vodu za nas, ali su partizani na konjima išli naprijed i tu vodu prolijevali. Što da vam pričam, toliko smo bili očajno žedni da smo pili i mutnu vodu iz kanala gdje su plivale patke — dočarava nadljudsku žeđ stari Martin Stjepanović.

U Osijeku smo prenoćili u Ciglani i krenuli prema Somboru. I tu je nekoliko desetaka ljudi skočilo u Dravu i možda se spasilo — ističe Stjepanović. Prije nego smo krenuli prema Novom Sadu, zaustavili smo se kod Sombora.

— Tamo sam zaradio dizenteriju, ali što je to u odnosu na smrt koju sam gledao kod Maribora ili na smrt koja je bila zlokobna pratiteljica naše kolone od Maribora do Sombora? — potreseno govori Stjepanović. Vi ne možete zamisliti na koji način i u tako neljudskim uvjetima čovjek opstaje. I ja sam imao priču s tavanom i svinjskim mesom, ali ne kao u priči o "svinjskoj glavi" — poluironično, šaleći se na svoj račun, prisjeća se te zgode stari Martin.

Naime, na jednom tavanu našao sam meso koje su ljudi stavili u salamuru. Bilo je crvljivo i iz svakog komada milili su veliki crvi. Zajedno s nekoliko kolega malim žiletom, koji sam imao u džepu hlača, izrezao sam to meso na komadiće. Neki moji supatnici mudro su na vatri pripekli to meso, ali ja sam ga neoprezno sirovo stavio u juhu i gadno se razbolio — pripovijeda Martin Stjepanović.

Ujutro bi pitali - koliko vas je crklo

Sve skupa su nas strpali nakon toga u vagone za Novi Sad i dalje prema granici s Rumunjskom. Ljudi su u porcijama i svojim kapama obavljali veliku nuždu i možete zamisliti kakvi su to uvjeti bili. Kod Kikinde partizanski oficiri su nas tukli željeznim šipkama i ubijali one onemoćale iz kolone. U jednom velikome mlinu u Kikindi mnogi su ljudi umrli od iscrpljenosti. A naši čuvari ujutro su pitali koliko vas je "crklo" — nastavlja priču Stjepanović. Kad sam krenuo na križni put, imao sam 72 kilograma, a u studenom l945. godine, kad sam pušten kući, imao sam 45 kilograma — naglašava. I kad sam se vratio u Tuzlu nakon svih tih strahota i nakon što sam često smrti gledao u lice, želeći ponekad da sam mrtav, l947. morao sam l9,5 mjeseci u vojsku najprije na Bled, pa u Rijeku. Budući da mi je život spasila laž kako sam samo godinu dana bio domobran, morao sam u vojsku, a kako je iz Maribora to upisano u moju vojnu knjižicu, kasnije nisam mogao dolaskom nove Hrvatske dokazati da sam tri godine bio domobran. Ostao sam tako i bez mirovine — tužno pripovijeda stari Stjepanović.

Partizani Hrvati nisu bili ništa blaži od presvučenih četnika u partizane. Na Bleiburgu je ubijeno više od 35 tisuća ljudi — ističe Stjepanović, a kao dokaz navodi predavanja oficira u Rijeci l947., koji su se sami hvalili tom brojkom. Tko će vam znati pravu istinu? Zemlja pokrije ljude, a mi koji se sjećamo, rijetko smo imali priliku o tome govoriti. Šutjeli smo o tome 45 godina komunizma, pa šuti zbog politike pomirbe zadnjih deset godina, a sada se pitam ima li smisla uopće o ovome govoriti. Tko može nadoknaditi naše patnje i stradanja, tko može vratiti uništene živote i mladost? — s tugom završava svoju priču Martin Stjepanović.