Novi list: 28. 02. 2001.

Agresivno nijekanje agresije

Jelena Lovrić

Je li Hrvatska u Bosni i Hercegovini izvršila agresiju ili je susjednoj državi uvijek bila pouzdan saveznik – to se pitanje u posljednje vrijeme intenzivira i hrvatska vlast ponovno bavljenje tom temom neće moći izbjeći. Pokazalo se to i na jučerašnjoj pressici predsjednika Republike, koji je prozvan da u tom pogledu bude na razini povijesne odgovornosti.

Tema je aktualizirana haškom presudom Dariju Kordiću, u kojoj se, baš kao i u presudi generalu Blaškiću, spominje međunarodni karakter sukoba u Lašvanskoj dolini, odnosno umiješanost Hrvatske u sukob u Bosni i Hercegovini. Indirektno se taj stav može prepoznati i iz zaključka Haškog suda da Kordić nije bio arhitekt zločinačkih planova, on se samo u njih “s velikim entuzijazmom” uključio.

Na tu sve neizbježniju temu u Hrvatskoj su se iskristalizirale dvije vrste odgovora. Aktualna je vlast kroz Sabor provukla deklaraciju koja tvrdi da je Hrvatska vodila samo obrambeni rat i samo na svome državnom teritoriju. Praktično, šestorka je tako, falsificirajući činjenice, stala iza HDZ-ove politike. Zato, logično Sanader i Tomčić o tome danas govore gotovo identično. Šef HDZ-a tvrdi da njegova stranka “neće dopustiti tezu da je Republika Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini”. Istodobno, predsjednik se Sabora jako čudi što se u obrazloženju Kordićeve presude spominje umiješanost Hrvatske u sukob u BiH.

Drugi, poput zastupnice Pusić, smatraju da je Hrvatska i vojskom pokušavala prigrabiti i otrgnuti jedan dio susjedne zemlje. Derivat je tog stava ono što u posljednje vijeme, vrlo zamumuljeno, na sebi sasvim nesvojstven način, zastupa predsjednik Mesić. On tvrdi da “Republika Hrvatska nikada nije formalno poslala vojsku u BiH” te da nikada o tome ni predsjednik države ni Sabor nisu donijeli nikakvu odluku. Po njemu, HDZ je vodio agresivnu politiku u BiH, ali “Republika Hrvatska ne može odgovarati ako su pojedinci ili skupine prelazili granicu”.

Činjenica da nema formalne odluke, ni Tuđmanove, još manje Hrvatskog sabora, o slanju hrvatskih trupa u Bosnu i Hercegovinu, ne znači da Hrvatska vojska nije ratovala s one strane hrvatske granice. O tome postoje pisani dokumenti, Bobetkova knjiga primjerice, i sve brojnija svjedočanstva pojedinaca koji tvrde da su prisilno poslani u rat s Bošnjacima te da su u BiH odigrali ulogu agresora. Odluke, naravno, nema, kao što ni u Beogradu navodno nema papira iz kojih bi se moglo vidjeti da je Milošević poslao agresorsku vojsku na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Ako aktualna vlast želi reći da planove bivšeg, Tuđmanova režima spram Bosne i Hercegovine većinska Hrvatska nikada nije odobravala - onda je u pravu. Ali bivši se šef države prema toj narodnoj volji nikada nije osjećao obaveznim. Također, iz tih je činjenica vrlo teško izvlačiti zaključak da se nije Hrvatska nego su se pojedinci prema Bosni i Hercegovini ponašali agresorski. Tuđman je bio moćni šef države, njegove su odluke funkcionirale kao državna politika. Umjesto podmetanja leđa pod Tuđmanove ludosti, Sabor bi, kako predlaže profesor Ivo Banac, trebao formirati “komisiju koja će istražiti kako je Tuđman upleo Hrvatsku u agresiju na BiH, inače će Haag nastaviti pisati hrvatsku povijest, a Hrvatska će se i dalje slamati pod teretom Tuđmanove politike”.