Slobodna Dalmacija: 01. 03. 2001.

ZLOČIN BEZ KAZNE: BRITANSKI KAPETAN NIGEL NICOLSON O KRVAVIM BLEIBURŠKIM DOGAĐAJIMA U SVIBNJU 1945.:

Nije bilo opravdanja za predaju Hrvata Titu

Za predaju Hrvata Titu nije bilo nikakvog opravdanja vojničkom nuždom. Tito nije tražio njihovu repatrijaciju. Zato do danas ne znam koji je bio razlog takvom britanskom postupku, zaključuje britanski kapetan Nicolson

Piše: Anita MALENICA

Započinje evakuacija Hrvata. Primamo zapovijed najopakije dvoličnosti, tj. da Hrvate vratimo njihovih neprijateljima, tj. titovcima u Jugoslaviji, ali pod dojmom da ih šaljemo u Italiju. U isto vrijeme Titovi partizani skriveni su u kupeima vlakovođa. Ti prateći partizani izgledali su kao posebno razbojnička posada i britanski vojnici nisu dvoumili da su ništa drugo doli obični krvnici."

Ove riječi zapisao je 19. svibnja 1945. godine u svom Ratnom dnevniku pukovnik Robin Rose-Price, pripadnik waleskih gardista. I u nastavku se pita odakle je stigla takva zapovijed i zašto? Dakle, britanski vojnici naslućivali su razmjere okrutnosti koju će partizani primijeniti nad zarobljenicima ustašama, domobranima, ženama i djeci, ali nisu mogli ni zamisliti koliko će od tih ljudi biti poubijano na Bleiburgu, a koliko će ih umrijeti na križnom putu.

Optužbe na račun premijera Macmillana

Odgovor na ovo retoričko pitanje pukovnika Rose-Pricea dao je engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj koji je optužio bivšega britanskog premijera Harolda Macmillana kao ratnog zločinca zbog "Bleiburške tragedije", i to u svojoj knjizi "Ministar i pokolji". Tolstoj je u svom članku pod nazivom "Klagenfurtska urota - Ratni zločini i diplomatske tajne" napisao da su Englezi nakon rata Titu predali više od 30 tisuća Hrvata osudivši ih tako na smrt. "Britanci su počinili takav jasan i masivan čin nehumanosti da to ostaje misterij", izjavio je svojedobno Tolstoj te dodao da je organizirano vraćanje izbjeglica u Titove pandže bilo pod komandom brigadira Tobyja Lowa koji je sada lord Aldington.

Ništa manje u svojim svjedočanstvima nije bio zgrožen i Malcolm Richards, kapelan 3. waleske garde koji ističe: "Ovaj zamršeni i prljavi zadatak bio je završen. No izrečeno je mnogo velikih laži, a prošlo se kroz isto toliko grižnje savjesti. Naime, vladanje nekih Titovih stražara bilo je brutalno, krvavo i neopisivo grozno za očevice."

Štoviše, kapetan Nigel Nicolson potresen piše kako za predaju Hrvata Titu nije bilo nikakvog "opravdanja vojničkom nuždom", te dalje nastavlja: "Tito nije tražio njihovu repatrijaciju. Zato do danas ne znam koji je bio razlog takvom britanskom postupku." A svjedoka je bilo na tisuće. Međutim, oni koji su preživjeli prošli su golgotu križnog puta i o tome su navikli poslije šutjeti. Iskazi poput onog Martina Stjepanovića, koji smo objavili u srijedu, samo je jedan od 1500 sličnih iskaza.

Tako prema jednom zapisanom svjedočenju Titova partizana Ivana Gugića rodom iz Vele Luke, koje je dao u Rimu 14. kolovoza 1953., stoji:

"Čuvali smo zarobljenika do dolaska kamiona gdje smo ih tovarili. Bili smo punih osam dana u Kočevju, a dnevno je stizalo po 10 i više vlakova s deset do dvadeset vagona koji su bili zatvoreni. U vlakovima su uglavnom bili muškarci i nekoliko žena koje su silovali prije strijeljanja. U tim jamama ubijeno je između 30 i 40 tisuća ljudi", svjedoči Gugić.

Silovanja i likvidacije

"Naime", nastavlja Gugić, "prema odijelima koje smo spremili iz Kočevja, bilo je više od 30 tisuća ubijenih. Moja treća četa određena je za pratnju i osiguranje novoformirane jedinice, koja je izabrana za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske.

Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je Simo Dubajić iz Kistanja.

Što se tiče žena, njih su na gubilišta odvozili odjevene i tamo silovali. Osim žena, vidio sam", nastavlja Gugić, "i oko 200 dječaka u dobi između 14 i 16 godina.

I ono što je najstrašnije", nastavlja, "razabiranja, ispitivanja ili suđenja nije bilo. Svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti."

Gugić je opisao i kako je uspio spasiti dvoje ljudi, jamčeći za njih svojom glavom.

I svjedok D.K. s nadimkom Trpimir, koji je iskaz dao 1988. godine, naglašava patnju kroz koju su ljudi prolazili. Tako piše kako je put od Dravograda do Siska trajao 14 dana:

"Pred Siskom su bile postavljene kolone kordunskih Srba s obje strane puta sa svim mogućim oruđima koje su upotrebljavali u poljoprivredi. Natjerali su nas da moramo proći između njih u redovima i nije bilo čovjeka iz kolone koji nije bio osakaćen. Oko 1000 ljudi tu je smrtno ranjeno, a partizani iz naše pratnje su ih poubijali iz pištolja."

Masakr kod Doboja

Isti svjedok nastavlja kako je bio u koloni od 25.000 ljudi koji su preko Dervente krenuli prema Doboju. "Na jednoj ledini bio sam sam među 300 ljudi koji su iskopali jame u koje je stavljeno 300 naših suputnika koje smo morali zatrpati sve do ramena da im vire samo glave.

Nakon toga dovedeni su seljaci Srbi iz okolnih sela s petokrakama na glavi i civilnim odijelima koji su konje, volove, zubače i drve drljače vukli po glavama tih ljudi. Svemu tome bio je nazočan Koča Popović i visoki partizanski oficiri."

Slično je svjedočanstvo i Srećka Bočića rođenog 1930. u Žeževici kod Lovreća, kojeg je nakon njegove smrti iznio njegov rođak Marko Trogrlić 18. 2. 1976.

Bez obzira što su se bleiburška tragedija i križni put dogodili prije 56 godina, ova svjedočanstva i iskazi i te kako upozoravaju na zločin koji je počinjen, a nikad nije kažnjen. Ne bi li i u ovim slučajevima trebala vrijediti parola antiratne kampanje "Zločin je zločin jer zločin je zločin"?