Novi list: 03. 03. 2001.

Osoba tjedna: Ante Jelavić, predsjednik HDZ-a BiH

Opet Ante zakasnio na dernek

Obećao je neki dan u Busovači Ante Jelavić da će danas, u subotu, trećega dana u ožujku tresnuti šakom po stolu i reći: nama Hrvatima dosta je Bosne. I tko zna što će još reći, i tko zna koliko će se hrvatskih izjava morati skupiti za novinske stranice i televizijske ekrane u tom povodu. Znaju se međutim, dvije stvari. Hrvatska taman izašla iz noračke krize, a opet ju je dostigla bosanska permanentnost, pa kad su vampiri kasne na fašnik nek ih barem bude po političkoj pozornici.

Povijesno gledano Ante je Jelavić i opet zakasnio. Ona stvar sa salvetom i podjelom mu bosanske domovine više ne igra. Crtač je na mirogojskoj sigurnosti, a i njegovi ključni adlatusi. Ni Jelavić baš nema puno izvornih hadezeovaca oko sebe. Dio se krije od domaće i strane policije, dio je prešao na “bosansku stranu”, a dio je u Haagu.

Zakasnio je Jelavić i u HDZ (filijala BiH). Debelo su ga pretekli sarajevski novinar Štef Kljuić i njegova lula, i onaj kanadski fast-fud maher. I baš kad je počelo čišćenje HDZ-ovih redova, što u Hrvatsku što na druge kontinente, Jelaviću se učinilo da bi bilo dobro da se primi predsjedavanja najhrvatskijom od svih hercegovačkih stranaka. Umalo da i tu okasni, jer, Tuđman ga nešto nije volio, pa se u frakcijskim bitkama jedva provukao, pod cijenu da stranku napuste neki koji su mu dotad pričali kako je to kad te na Pantovčaku prime u goste.

U zadnji čas je stigao da i on kao glavni sugovornik bude snimljen na razgovoru s Tuđmanom, pa makar je već bila 1999. godina on je zdušno nagovarao svoga vođu “hajdmo mi uzeti Drvar, Grahovo, Glamoč, a može i Travnik”. Kao da je pao s Marsa, a ne iz Podprologa.

U trojnom rasporedu predsjednikovanja BiH-om posljednji je šef Predsjedništva. I kao za vraga nikakvih velikih razgovora više nema u Sarajevu, prošli su odavno i Mitterand i Clinton, potpisan je. Dayton i ostale kerefeke međunarodne zajednice. A sad, sad bi se samo zaptilo vitezove...

Čak je i u svom pretpolitičkom životu Ante Jelavić okasnio s rođenjem (tek 1963. godine) pa je u JNA jedva stigao dogurati do poručničke dvije zvjezdice. Istina, nakon školskih i vojnoakademskih petica, najboljeg u razredu, najboljeg u klasi. Na ponos ocu i majci.

Kako onda tako i danas, organizira svoje stranačko zborovanje Ante Jelavić, kad je taj oblik pritiska već ispucao sve svoje granate, a desnice podignute uzrak utrnule. Baš ga nimalo ne smeta što ide utrtim stazama koje pamte i Bobanove i Šuškove tragove, Tutine, Pašalićeve i tolike druge ravne opanke i skupe cipele.

Izgleda da ne primjećuje da je najavljeni govor već održan sto i tisuću puta i da ta kante vodu više ne drži. Može se vikati, može se prijetiti, može i Zdravko Tomac govoriti svoje, ali se bosanske prilike mogu riješiti samo u Bosni, bez obzira na sve meke i tvrde granice s Hrvatskom u kojoj više nema ni vrhovnika ni poglavara, a poglavnički pozdravi više izgledaju kao da pozdravljači kriju skupe satove od siromašnoga puka, pa dižu ruke da im zlatne narukvice skliznu niz podlakticu.

Ali, nije sve Jelavić napravio sa zakašnjenjem. Na primjer, još je lani napisao svoju - autobiografiju. Knjižica na pedesetak stranica uredno lijeposlovom bilježi što je sve to Jelavić učinio od rođenja 1963. u spomenutom Podprologu kod Vrgorca pa do dana današnjega, to jest, lanjskoga. Izdavač mu je bila neka zaklada u kojoj je, kao za vraga on sam bio jednim od ključnih ljudi. I tako danas, površni će čitatelj možda preskočiti detalj o JNA-službovanju jer ga se spominje samo onih odličnih ocjena radi.

I tako, danas će Jelavić ipak preuzeti ulogu vođe Hrvata u BiH i sa stranačke će tribine zagrmiti munjama na najbližu mu Hrvatsku. A tko će s njim na tribinu. Možda onaj Praljak kojeg u Hrvatskoj više nitko, i ne sluša i možda Đapić koji puno desetljeće ionako koristi Hrvatsku za svoju bosansku govornicu.

Vlado Rajić