Republika: 06. 03. 2001.

Samouprava kojom bi dominirao HDZ BiH potez je očajnika koji gubi moć

Marina K. Sabolić

Predstojeći referendum za hrvatsku samoupravu u BiH unaprijed je osuđen na neuspjeh.

S jedne strane, u njegovoj pozadini premalo je finog političkog veza da bi, kao u slučaju izjašnjavanja kosovskih Albanaca, postao stvarnom platformom za osamostaljenje jednog naroda.

S druge, on je previše politički kratkovidan da bi izbjegao sudbinu famoznog referenduma "za kulturnu autonomiju" koji je početkom devedesetih proveden u SAO Krajini.

Nakon političkog akrobatizma Bobanove Herceg-Bosne, krvavog hrvatsko-bošnjačkog rata, Heliodroma, Ahmića, Stupnog dola, Starog mosta i petogodišnjeg iskušavanja suživota s ostale dvije nacionalne stranke u BiH, HDZ se našao na pragu gubitka vlasti. Formiranje Vlade u kojoj je elegantno zaobiđeno prisustvo najjače stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, ključni je krivac za ovakav frustrirajući osjećaj.

Stranka koja se nikada nije libila pozivati na volju viastitog naroda, najnoviju hrvatsku epizodu u političkom serijalu podjele Bosne i Hercegovine garnirat će "najlegitimnijim od svih sredstava" političke borbe. Ne treba sumnjati da će Ante Jelavić na predstojećem referendumu dobiti plebiscitarnu podršku: činjenica da su se Mate Boban i njegovi stranački jurišnici na vrijeme pobrinuli da Hercegovina postane etnički čist teritorij, uvelike će pridonijeti predvidivom, gotovo stopostotnom odazivu ideji uskrsnuća toliko popularne Herceg-Bosne.

No, negativni politički background nije jedini vjetar u Jelavićeva prsa. Uza sav respekt prema golemom narodnom zanosu, Hercegovina se, za razliku od Kosova, nikada u novijoj povijesti nije mogla pohvaliti luksuzom političke autonomije. Štoviše, Hrvati u BiH su, zaluđeni razularenom osvajačkom retorikom koja je područja s njihovom većinom de facto promatrala kao dio Hrvatske, prokockali priliku zadržati status žrtve stečen kako iz vremena agresije bosanskih Srba, tako i iz intenzivne pedesetogodišnje srbizacije njihovih prostora. Kapital izgrađen na činjenici da su političkom voljom komunističkih vlastodržaca djeca u Hercegovini u školama u pravilu učila prvo ćirilicu, a tek potom latinicu, Hrvati su bespovratno potrošili već na prvom bečkom sastanku Karadžića i Bobana.

Ova neprincipijelna koalicija trasirala je put prema podjeli zemlje koja možda nije bila idealna domovina, ali se u njoj ipak dalo živjeti. Krimen koji iz tog vremena nosi HDZ uvijek će zahtjeve za samoupravom povezivati sa zloglasnom pobunom kninskih Srba.

U vrijeme kada se samostalna hercegovačka državica nema kome pripojiti, jer je matična zemlja ne želi, a njezina je stara ne može apsorbirati, pred vratima Širokog Brijega čuče policijski istražitelji koji su dobili zeleno svjetlo za pretresanje svih kriminalnih radnji u koje je tamošnji HDZ bio izravno uključen.

Samouprava kojom bi dominirala upravo ova stranka može se promatrati tek kao potez očajnika pred gubitkom moći u kojoj se punim plućima uživalo deset godina.

Potaknut pukom zavisti prema svojoj "braći po oružju" koji u Republici Srpskoj već više od pet godina uživaju blagodatima paradržavnosti, bosanskohercegovački HDZ pokrenuo je pitanje revizije, ali ne i ukidanja u korijenu nepoštenog Daytonskog sporazuma. Ta činjenica otkriva prave motive za ovaj potez političke elite stranke koja ne želi ništa drugo nego da Mostar postane Banja Luka, a Hercegovina - Republika Srpska.

Iako u ovom trenutku nema uvjeta za formalno odcjepljenje od BiH, samouprava bi Jelaviću osiguravala da u niskom startu, kao i mnogo puta dosad, dočeka trenutak da Srbi naprave prvi korak. Dayton je mrtav, živio Dayton.