Mi tražimo samo ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini - izjavio je Ante Jelavić i posegnuo za ratnim sredstvima. To je najnoviji ali nikako nije usamljen primjer političara koji previđaju kako bi između proklamiranih im ciljeva i načina njihove realizacije morala postojati nekakva suglasnost. U isti red ide i nedavno u ovom listu zabilježena izjava Markice Rebića, koji zagovara podjelu Bosne i Hercegovine, ali mirnim sredstvima. Istina, rekao je Rebić, "bilo je ljudi koji su se zalagali za podjelu BiH, no io je legitimna politička ideja o integraciji hrvatskog korpusa. Mogu i danas kazati da sam za podjelu, krimen je samo ako se to radi nasilno. Tuđman nikad nije zastupao nekakvu brutalnu aneksiju.”

Prvo, zato jer je Bosna i Hercegovina do rata bila poput tigrove kože, maksimalno išarana i nacionalno isprepletena, i nema skalpela koji bi to mogao izrezuckati. Zato se moralo posegnuti za ratnim sredstvima. Da bi se složila nacionalno homogenija područja, stanovništvo se moralo pokrenuti na seobe i novo razmještanje. Bez ratnog užasa, narod je na preseljenje teško nagovoriti. Ljudi su bježali pred ratom, ali je i rat pravljen da bi se ljudi nanovo, drugačije posložili. Dajem Posavinu za očišćenu Baranju - govorio je Tuđman. U Vukovar treba naseliti dvadesetak tisuća Bosanaca - ostalo je zabilježeno u transkriptima s Pantovčaka.

Drugo, o rasapu višeetničke zajednice na prostoru Jugoslavije nije pregovarala civiliziranost jednog Havela, nego agresivci poput Miloševića. Na ovim se prostorima nije radilo samo o tome da se “sastavnice” razidu svaka na svoju stranu, nego su zemljom vitlali imperijalni projekti, velikosrpski i velikohrvatski, koji su, osim svoga, htjeli i dio tuđeg. U prvom redu, bošnjačkog. Zato i nije bila moguća dogovorna, što bi Rebić rekao, nenasilna podjela. Tuđmanovoj navodno ne-brutalnoj, nego, valjda, nježnoj, baršunastoj aneksiji prethodili su tvrdi zločini, logori, etničko čišćenje područja koja su se htjela zapasati. Hercegovina se bez nasilja nije mogla povezati s Hrvatskom. Čak i Zlatko Canjuga danas shvaća da se Bosna i Hercegovina bez novog rata ne može cijepati.

Zato i vladajuća šestorka, koja se ovih dana pohitala snažno baviti hercegovačkom krizom - ponovo jednom temom koja za Hrvatsku nije od životnog interesa - ne može glumiti naivnost pa ne vidjeti što točno stoji iza projekta “hrvatske samouprave”. Tvrditi da je na mostarskom saboru izložena politička platforma u redu, ali su upotrijebljena sredstva prijeka i prejaka, isto je što i širiti floskule o mekoj aneksiji ili baršunastom ratu.