Republika: 10. 03. 2001.

Razjedinjeni HDZ sad gradi mostarsku zaobilaznicu do Trga Svetoga Marka

Piše: Joža Vlahović

Nema sreće hrvatska koalicijska vlada. Tek što jedan politički požar ugasi ili bar zadrži pod kontrolom ("Svi smo mi Norac"), drugi plane i razgori se neočekivano, a premalo je kanadera za intervencije kakav je Zdravko Tomac koji još i curi na sve strane.

Jasno je da mislim kako će im na kraju, kao nekad simbolično Tuđmanu, i Račanu možda glave doći Bosna (i Hercegovina), osobito ova u zagradi. Naime kaj, gospodo, odlukom Hrvatskog narodnog Sabora u Mostaru, došlo je faktički do reinkarnacije već upokojene Republike Herceg-Bosne i to je najteži krizni trenutak u Bosni nakon krvavoga rata Hrvata i Bošnjaka, a i eventualna šansa za novi.

Ne vjerujem da se time opterećuje očito lukavi hladnokrvni Ante Jelavić, sada već od visokoga predstavnika Petritscha maknut s položaja člana Predsjedništva BiH, sa zabranom vršenja bilo kakvih izbornih dužnosti. Taj je sa svojom kamarilom, ili ona s njim, sigurno, već unaprijed bio spreman platiti taj ceh, svjestan da će nova zavrzlama u sukobu s međunarodnom zajednicom dovesti Zagreb u položaj taoca ili telca, što vam se već više sviđa. Ako se zagrebačka, navodno već izdajnička, crvena banda nada da će se izvun iz hercegovačkih kljusa, grdno se prevarila. HDZ u Hercegovini, Bosna nikad nije ni zanimala. HDZ-ovcima i tamo najvažnija je Hrvatska, ona predstavlja svojevrsni lebensraum, životni prostor za Ere s ovoga svijeta.

Reakcija hrvatskoga premijera na redovitoj presici-mjesečnici ovog ponedjeljka uletjela je, doduše, u pravi trenutak, ali na krivo nasađena, jer je mliječni Račanov prosvjed oko Mostara, umotan u celofan s mašnicom, samo zaslugom medija proglašen oštrom osudom tamošnjih zbivanja, a za "narodnosno saborsku odluku". Račanova oštra osuda kaže, da je, uglavnom, ishitrena, preuranjena i sl. Prebacujući u panici vrući kostanj iz jednog u drugi dlan, premijer valjda ne misli da je mostarska ideja inače odlična i da je pogrešan sama tajming. Slično tvrdi i Dražen Budiša. On kaže da je stvar prenagljena, a to znači da bi se moglo isto to, samo polako. Ipak, šef socijalliberala, to moram priznati, u zadnje vrijeme daje i ozbiljne, dapače, razumne izjave, za smirivanje napetosti u državi pa ne znam što mu je.

Nekad se govorilo: "Nema rđe, dok iz Bosne ne dođe". Mislim da vrijedi i obratni smjer putokaza. Nakon toliko vode protekle Unom, Savom i, dapače, Drinom, ne vidim nikoga tko bi točno izrekao što je danas Bosna Hrvatskoj i što je Hrvatska Bosni. Tuđman mi je svojedobno pokazivao kartu i tvrdio kako je Bosna trbuh Hrvatske. Pokraj cjelokupnog svojega nazdravičarskoga povjesničarštva, znao sam da je on vidio Bosnu jedino u dijelovima za nagodbu i podjelu s Miloševićem. Opsjednut Mačekovom trgovinom s dobitkom Hrvatske banovine 1939. godine, pristao je na kraju na gubitak svega izvan Hercegovine, pa tako i čisto hrvatske Posavine južno od Save, Središnje Bosne, a i Zapadne. Za Tuđmana je BiH bila samo još jedna smanjena Jugoslavija (bez Slovenaca i Makedonaca) koja će se također raspasti, kad ishlapi daytonsko slabo ljepilo. Treba onda, odmah zgrabiti i pripojiti Hercegovinu u prvoj sretnoj prilici.

Nakon promjene vlasti početkom 2000., Zagreb više tako ne misli niti se sličnom nada, ali narod u Zapadnoj Hercegovini, kao zaluđen, neprestano to čeka i ne može ni prihvatiti ni shvatiti da su europske granice i dalje čvrste i nepromjenjive. To se, doduše, može i razumjeti.

Ljudi su već cijelo desetljeće na domak hrvatske mlade države, sjedinjeni s njom, u svemu pa i prema izmiješanoj populaciji uzduž Neretve, a opet toj državi ne pripadaju. Takvi kakvi jesu, ni krivi ni dužni, sada su manipulirani od moćnika kojima je prva stvar vlastiti interes.

Vidio sam te goleme razlike između imati i nemati, baš tamo oko Širokoga brijega. Prave vile s bazenima, teniskim igralištima, aerodromom za male avione i pretežno siromaštvo, kao i drugdje.

U Račanovom krzmanju na zadnjoj presici, možda se osjetilo da i on prepoznaje te frustracije, a to je izjavljivao i u drugim prilikama, pa je djelovalo naivno njegovo uvjerenje da Zagreb više ne upravlja Mostarom niti to želi, da Zagreb više ne vodi tamošnju politiku, i slično. Uzvrat, kao vrstu kontre u preferansu, dobio je Mostar koji želi voditi Zagreb, makar izvozio svoje bojovnike za prosvjede u Hrvatskoj radi destabilizacije.

U toj strategiji izborni gubitnik, HDZ vidi svoju priliku. Dignitetaši raznih stožera su njihove pridružene snage s kojima se uspješno sređuju stvari. Preostali HDZ-ovci, bez karizme koju je Tuđman sa sobom odnio na Mirogoj, razjedinjeni i sukobljeni gotovo do istrebljenja, sada grade mostarsku zaobilaznicu da se vrate na vlast, na Trg Svetoga Marka u Zagrebu.

Na Saboru u Mostaru našli su se gotovo svi koji još nisu odustali od obrane vlastitih stečevina pljačkom naroda. Ima i suputnika i supatnika. Zapazio sam i gospodina Zvoriimira Šeparovića, tamo negdje u zadnjem vagonu. Gospoda Ćesić Rojs, Sopta, Sanader, Krpina, čak i gospoda Ljerka Ministar Hodak, bivša Lepa Brena pokreta, svi su bili dolje, dok je vruće. Dospio je tamo i pukovnik Čondić čije je putovanje sigurno bilo najnapornije. Pomišljam, heretički, kako bi bilo bolje da je čovjek zdrav, a da su mu ideje u invalidskim kolicima.