Dnevni osvrt O umjetno stvorenom potresu koji zasjenjuje pravi potres na Markovu trgu piše Edita Vlahović

Hoće li Linić ostati u Vladi ili će se vratiti u Rijeku najnovija je top-tema koja je zauzela udarna mjesta novina. Na manje atraktivnim stranicama i na manje prostora prenose se rasprave o zakonima koji bi trebali smanjiti plaće zaposlenih u javnim službama, a onda i o aranžmanu koji bi RH za koji dan trebala potpisati s MMF-om. A na još manjem prostoru, gotovo mikroskopski sitnom, pozorniji čitatelji moći će pročitati nešto o nezaposlenosti.

Takvo medijsko rangiranje vijesti diktiraju politički centri. Linić je ovaj put to svjesno napravio javno lansirajući "senzacionalnu" vijest da se on, eto, vraća u Rijeku kao što se i dogovorio s Račanom kada je prije nešto više od godine dana pristao doći u Banske dvore. Ne samo da su se mediji raspisali o Liniću, nego je njegov "slučaj" opet potaknuo novoj vlasti vrlo omiljenu kadrovsku kombinatoriku, Račan je razgovoru s Linićem posvetio mnogo svojeg dragocjenog premijerskog vremena, a i ostali iz šestorke morali su o cijelom "slučaju" reći pokoju. U sjeni tog umjetno stvorenog minipotresa pravi potres trese obje strane Markova trga jer zastupnici moraju odobriti nepopularne zakone kojima se režu razna prava od visine plaća velikoga broja zaposlenih do kresanja raznih povlastica. Povod za to je sklapanje standby aranžmana, a razlog se krije u Vladinu pokušaju da osmisli program kojim će se prevelika javna potrošnja svesti u okvire koje nemoćno hrvatsko gospodarstvo može financirati. Proklamirani cilj je stvaranje uvjeta za gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta (može li se, uopće, jedno odvojiti od drugog?).

Nema te vlade koja se u proteklih deset godina nije zaklinjala u te ciljeve. I nema te mjere koje hrvatski građani nisu iskusili na svojim leđima. Vera Roknić iz statističkog zavoda dala si je truda i skupila neumoljive statističke podatke o posljedicama tih mjera: 1990., kada se Hrvatska bacila u tranzicijsku avanturu, bilo je nezaposleno 160.617 radno sposobnih građana. Danas ih je gotovo 400 tisuća. Od svih tranzicijskih zemalja, Hrvatska, osim SRJ i BiH, ima najveću stopu nezaposlenosti. Prosječni statistički profil nezaposlene osobe izgleda ovako: žena je, mlada od 35 godina, dulje je na burzi od nezaposlenog muškarca iako je obrazovanija od njega, spremna je na prekvalifikaciju, manju plaću i svakodnevno putovanje samo da bi radila.