Način na koji je Vlada zamislila decentralizaciju zemlje daje osnove za zaključak da se u taj posao ulazi s figom u džepu i ne bez zadnjih namjera. Obaveze se prebacuju s viših na niže razine, ali ne zna se na čiji trošak. Seljenje odgovornosti s državnog nivoa na lokalne zajednice ne prati i adekvatna distribucija sredstava. Centralna država sa sebe skida teret, a samoupravi na terenu ostavlja da se oko para sama snalazi.

Projektom decentralizacije obuhvaćen je najveći dio poslova koji traže velike financije - školstvo, zdravstvo, socijalna skrb... U Saboru se ovoga tjedna debatiralo i o izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojim se predviđa decentralizacija financiranja zdravstva. Opozicija je tim povodom s razlogom upozorila da bi, zbog besparice u velikom broju županija, moglo doći do opasnog srozavanja razine zdravstvene zaštite. Sredine koje ne budu mogle platiti školstvo i zdravstvo, morat će ih rezati. Tako bi, primjerice, Knin, koji je postao simbolom gladne Hrvatske, mogao ostati bez škola i doma zdravlja.

Da nije riječ o slučajnoj grešci ili propustu, nego, po svoj prilici, o sistemu - lako je zaključiti pogleda li se prijedlog zdravstvene reforme. Dobar se dio reforme svodi na to da će troškove Iiječenja ubuduće morati snositi pacijenti. Ministarstvo, doduše, još tajr sadržaj paketa zdravstvenih usluga koje ce se financirati iz uobičajenih doprinosa, jer se s razlogom boji reakcije javnosti. Ali poznato je da će obim participacija rasti, a broj će se oslobođenih od plaćanja rapidno smanjivati. Prema već objavljenim informacijama, razmišlja se o tome da bi Hrvati ubuduće o svojim zubima mogli brinuti samo na vlastiti trošak. Što to značl lako je zaključiti iz podatka da nam klinci već danas po karijesu prednjače u Evropi, pa se Hrvatska u tome sparila s Albanijom. Također se operira mogućnošću da će svaki dan u bolnici pacijenta stajati pedesetak kuna. Uz ovaj paket ide i odluka o rezanju bolovanja sa 80 na 70 posto od redovne plaće. Sve u svemu, bolest postaje luksuz.

Hrvatska je navikla, i u socijalizmu, na solidnu i besplatnu zdravstvenu zaštitu. Sada joj se sprema madel po kojem će se samo bogati moći Iiječiti. Ako je suditi po predloženom, socijalizam je bio bolji. Politička elita svakako nema problema sa svojim zdravstvenim zbrinjavanjem, za njih se uvijek nađe neki apartman na sedmom katu ili Walter Reed, pa joj ni predložena rješenja ne djeluju zastrašujuće. Ali Hrvatska ih nije birala da brinu samo o sebi. U Hrvatskoj, dakle, sve aktualnijim postaje zahtjev. Zdravlje svima, a ne samo njima!