Slobodan Milošević napokon je u zatvoru. Što to znači za Hrvatsku i Hrvate?

Teško je naći bilo koga kod nas tko javno neće podržati hapšenje Miloševića i odrediti ga kao glavnog krivca za četiri rata i desetogodišnje prolijevanje krvi u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije. Svi će javno reći da su za to da Miloševića srbijanske i jugoslavenske vlasti što prije proslijede u Haag da mu se pred Tribunalom sudi za ratne zločine, reći će to i oni koji, kad se radi o Hrvatima osumnjičenima za zločine, govore da je Haag izrazito politički sud.

No, iza tobožnjeg (javnog) zadovoljstva lako je pretpostaviti kako su mnogi hrvatski ratni profiteri, veliki pretvorbeni lopovi i ratni zločinci intimno razočarani Srbima koji su, makar i zbog prevelikog vanjskog pritiska, počeli, eto, na civiliziran način, istragom i sudom, razračunavati se među sobom. Mnogi od onih koji strepe od časa kad će pravda zakucati na njihova vrata sada se u paničnoj nevjerici pitaju - useljuje li se to bauk pravne države i u hajdučku Srbiju, do prije šest mjeseci europsko slijepo crijevo, u kojoj je posljednje desetljeće vladala moć oružja, sile i pljačke?

Premda su Srbi u ratu pokušali osvojiti prostor a Hrvati su ga branili, unutarnje ustrojstvo Srbije i Hrvatske bilo je gotovo identično autoritarno, u Srbiji s tek nešto profiliranijim, drukčijim i opasnijim znacima diktature nego što je to bilo u Hrvatskoj. Načini Miloševićeva i Tuđmanova vladanja bili su slični, pa kad bi bivši predsjednik Tuđman bio danas živ, siguran sam da bi ga jedna nezavisna i temeljita istraga mogla okriviti za financijske malverzacije, korupciju i za zloupotrebu svog položaja. Dakle, za isto ono za što je srbijansko pravosuđe okrivilo Miloševića.

To dobro zapetljano klupko ekonomsko-političkog kriminala počelo se u Hrvatskoj otpetljavati prije godinu dana, u Srbiji dolaskom nove vlasti. Budući da su mafijaši zapravo najveći internacionalisti, naravno da uljuđivanje Srbije teško pada i hrvatskim nasilnicima.

A kako velikohrvatski ‘državotvorci' znaju da je velikosrpskim projektom stvarno Milošević srušio Jugoslaviju a ne Mesić (kako on piše u naslovu prvog izdanja svoje knjige) ili Tuđman, oni su Miloševića uvijek doživljavali kao svoga glavnog saveznika. Uz neke druge, to je prvi razlog zbog kojega ga je kao velikog partnera štovao i za njega navijao Franjo Tuđman. Individualizacija zločina u Srbiji i kažnjavanje glavnog krivca za ratne zločine (a od toga, čini mi se, nismo previše daleko) svakako skida teret sa svih Srba kao četnika, zločinaca i osvajača. Socijalno-psihološki gledano, jasno je da to nikako ne odgovara velikohrvatima jer se njihove ratne formule o "svima njima" kao četnicima usložnjavaju. Jer, ako su i ti naši ‘agresivni' i ‘barbarski' susjedi počeli raščišćavati među sobom, teško je opravdati da u Hrvatskoj treba vladati plemensko uređenje, a zapravo samo s ciljem da poglavica i njegovi pomagači što lakše pokupe porez.

I zatim, ratni zločini. Ma tko da ih je učinio, naprosto su - ratni zločini. Srbija nije više nedodirljivo hladna što se tiče haaških istraga i optužnica. Jedan je srpski državljanin dobrovoljno otišao u Haag a bivšega gradonačelnika Prijedora (nema srpsko državljanstvo) policija je uhitila, po tajnoj haaškoj optužnici, i poslala u Haag. To je prva takva ekstradikcija. Milošević će vjerojatno biti izručen nakon što ga se kompromitira u Beogradu, dokazivanjem pljačke. I u Hrvatskoj je stoga sve manje razloga za dobre isprike da se ne surađuje s Haaškim tribunalom.

Kada se iz Zagreba poručivalo da zbog mogućih zločina prvo trebaju biti kažnjeni napadači (Srbi) a onda branitelji (Hrvati), tada se još nije trebalo domisliti kako braniti branitelje kada budu kažnjeni napadači. Što se više bude stezala Srbija, to će se više stezati i Hrvatska. Zato mnogi ovdje ne vole što je Slobo iza rešetaka. Utopija ustrojena kaosom policijske države nedostaje eurofobima svih zemalja. Zvono zvoni alarm.

Miloševićevo uhićenje promijenit će međusobne odnose Hrvatske i Srbije ali i položaj prema EU i međunarodnim organizacijama. Dobro je imati miroljubive susjede, manje se troši na vojsku i oružje a Hrvatska ima sve ekonomske komparativne prednosti u odnosu na Srbiju i treba joj srbijansko tržište, Ali, uz demokratičniju Srbiju i uz njezin važan geopolitički položaj i tradicionalne prijatelje (premda se štošta u proteklom desetljeću izmijenilo), Hrvatska će se morati jako upregnuti da zadrži jednaku naklonost mentora demokracije. Svakako, zdrava utrka počinje.