“'Velika crna rupa' na zemljovidu Europe. Tako su diplomati obično opisivali Srbiju za trinaestogodišnje vladavine Slobodana Miloševića. To stanje, opasno iz više razloga, prekinuto je 5. X. 2000. Miloševićevim padom, pošto je demokratska oporba koju je predvodio Vojislav Koštunica, pobijedila na predsjedničkim izborima 24. IX. Pobjeda stranačke koalicije u sklopu Demokratske oporbe Srbije (DOS) na parlamentarnim izborima 23. XII. dovršila je taj dvostruki raskid, s Miloševićevom diktaturom, ali i s ostatcima titoističkoga komunističkog sustava.

Zapad je odmah izrazio zadovoljstvo - s razlogom - što Srbija više nije iznimka. A osobito Francuska koja već mjesecima računa s Vojislavom Koštunicom, još kad je taj profesor prava bio nepoznat široj javnosti. U središtu jugoistočne Europe, Srbija će moći opet imati političku ulogu koja joj pripada po njezinom zemljopisnom položaju i gospodarskom potencijalu, a tradicionalne saveznice moći će ju podupirati bez grižnje savjesti. Nije slučajno što je prvi strani gost Koštunice nakon njegova izbora bio francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine kojeg je novi jugoslavenski predsjednik dočekao ističući povijesne veze s 'našim starim francuskim prijateljima'. Na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, kamo se Jugoslavija vratila 1. XI. 2000. nakon osmogodišnjeg progona, francuski je izaslanik uzviknuo: 'Jugoslavenski će narod s opravdanim ponosom moći zauzeti mjesto koje mu pripada u zajednici naroda'.

Nakon Miloševićeva pada, Srbija je započela dugi hod k časti, a uhićenje bivšeg diktatora njegova je nova postaja. Premda je to najteži simbol, nije zadnji, a možda ni najvažniji. Tu je dakako, prebacivanje zatočenika iz Bačvanske ulice na Međunarodni kazneni sud (ICTY), od kojeg SAD želi načiniti glavnu provjeru demokratskoga odredenja Beograda. Ili uhićenje drugih ratnih zločinaca, Ratka Mladića, Radovana Karadžića koji se možda skrivaju u Srbiji. 'Ovjerovljenje' Jugoslavije Washington povezuje s njezinom suradnjom s ICTY-jem, a o takvoj priznanici ne ovisi samo pružanje izravne američke pomoći od pedeset milijuna dolara, već i potpora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.

Pod legalističkim utjecajem predsjednika Koštunice, za nove vlasti u Beogradu poštovanje zakona je pitanje časti. Kako izgraditi pravnu državu ako su politički čelnici prvi u preslobodnom tumačenju zakona, pitaju se. 'Želimo raditi strogo po zakonskim propisima', kaže dopredsjednik jugoslavenske vlade Miroljub Labus, gospodarstvenik zadužen za vanjska pitanja. No zakonodavna je zadaća sasvim drukčijih razmjera, budući da Srbija mora prilagoditi zakone kako bi započela prijelaz s administrativno-mafijaškog režima na tržišno gospodarstvo, pothvat u kojemu kasni više od desetljeća naspram bivših komunističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Međutim, međunarodna je zajednica već postala svjesna promjena koje su se dogodile u listopadu prošle godine. Osim u UN-u, Jugoslavija je opet pronašla svoje mjesto u MMF-u - zahvaljujući osobito Švicarskoj i Norveškoj koje su platile njezine zaostale dugove - u OESS-u, EBOR-u (Europska banka za obnovu i razvitak), a primljena je i u pakt za stabilnost jugoistočne Europe, što joj omogućuje da se uključi u razvojne programe i da dobije zajmove. U proračunu EU-a za 2001. za Balkan je izdvojeno 839 milijuna eura (oko 5,6 milijarda franaka), od čega 240 milijuna samo za Srbiju. Tako je na balkanskom summitu u Zagrebu, koji je na poticaj Francuske bio organiziran u studenom prošle godine, Srbija otela prvo mjesto Hrvatskoj koja se također može pohvaliti da je raskinula sa starim režimom starog Miloševićeva protivnika i pomagača, pokojnog predsjednika Tuđmana.

Nova je vlast u Beogradu odlučila da će normalizirati odnose s republikama nastalim iz bivše jugoslavenske federacije, uspostavom diplomatskih odnosa s Bosnom i zaključivanjem sporazuma sa Skopljem o makedonsko-kosovskoj granici, što je uostalom rasrdilo Kosovare koje nisu pitali za mišljenje. Status Kosova još uvijek je umjetni čir koji, gledano kratkoročno, nitko ne kani otvarati. Dok čeka, Zapad je dao prvu pohvalnicu Beogradu dopustivši jugoslavenskoj vojsci da se vrati u područje sigurnosti, neku vrstu sanitarnog kordona koji je KFOR uspostavio u Srbiji oko Kosova”, piše Daniel Vernet.