Novi list: 14., 15. i 16. 04. 2001.

Mostar Zagreb zove na suicid

Jelena Lovrić

Iz Mostara je u Hrvatsku upućeno otvoreno pismo. Takozvani Hrvatski narodni sabor BiH od službene Hrvatske traži pomoć kako bi se “uspostavio dijalog za rješavanje krize” u kojoj su se našli nakon što su otvoreno objavili rat međunarodnoj zajednici. Ali odmah potom, u obraćanju hrvatskom narodu, pismopisci službeni Zagreb denunciraju kao sluganski prema ino-moćnicima. Od “hrvatskog naroda” traže, prvo, razumijevanje; drugo, traže odupiranje pokušaju da se “između nas prave novi berlinski zidovi, minira granica i stavlja bodljikava žica” te, treće, ispisuju zahtjev: “ne dopustite da se vlast koju ste izabrali stavi u službu politike međunarodne administracije u BiH”.

Pismo iz Mostara jasan je znak da je njegovim autorima frka i panika. Vjerojatno postaju svjesni da u sukobu s međunarodnom zajednicom ne mogu izdržati i neminovno gube. Propao im je pokušaj da Amerikance animiraju kao posrednike. Zagreb se nastoji držati po strani. Našli su se u općoj izolaciji. A pritisak raste. Međunarodni gubernator u BiH Wolfgang Petritsch izjavljuje da je “nakon Miloševićeva hapšenja Hercegovina jedino utočište kriminogenih elemenata u regiji”. Poruka je sasvim jasna: prema onima koje smatraju kriminalcima u svijetu postupaju bez rukavica. Petritsch također kaže da međunarodna zajednica neće dopustiti “Jelavićevu samoupravu u Hercegovini kao što nije dopustila ni odcjepljenje Knina”. Na žalost, takve akcije nerijetko imaju i svoje sasvim nevine žrtve. Hrvati u Bosni i Hercegovini odavno su taoci “kriminogenih elemenata”. Jelavić i kompanija sada ih koriste kao svoj živi štit. U odlučnoj bitci za očuvanje svojih feuda spremni su ići do posljednjeg BiH-Hrvata.

Jako bi im pomoglo da Hrvatsku gurnu u opasnu avanturu sukoba s međunarodnom zajednicom. Zagreb je nudio pomoć u uspostavljanju dijaloga s međunarodnim protektorima, ali jastrebovi iz Hrvatskog narodnog sabora samouvjereno su ga odbili. Sada, kao, oni pozivaju na razgovor, ali istodobno odbacuju mogućnost sudjelovanja u institucijama države u Sarajevu. Ta pobunjenička platforma ne može biti osnova ni za kakav dijalog i dogovor.

Hrvatska javnost nema mnogo razumijevanja za hercegovačke sirenske pozive. Štoviše, u Hrvatskoj postoji jako antihercegovačko raspoloženje. To nije lijepo, ali je nakon svega što se u ime Hercegovine i Hercegovaca dogadalo vjerojatno bilo neminovno. Jedina opasnost dolazi od dijela oficijelne politike, koji - što se Bosne i Hercegovine tiče - previše veze Tuđmanovim tragom. Hrvatima u Bosni i Hercegovini može se pomoći samo tako da se prestane pomagati Jelaviću, njegovim gazdama, od kojih su mnogi i u Zagrebu, i njegovim pijunima.