Slobodna Dalmacija: 20. 04. 2001.

GRAHAM HAND, BRITANSKI VELEPOSLANIK, GOVORI O TOME KAKO RIJEŠITI KRIZU U BiH:

Kantoni u BiH? Moguće, ali za dvadeset godina

Problem je u tome što bi se kantonizacija trebala provesti i na području Republike Srpske, a to bi ponovno značilo pisanje nekoga daytonskog sporazuma - Velik broj hrvatskih dužnosnika, ne samo iz HDZ-a nego i iz stranaka koje su s HDZ-om u savezu, sada je na neki način izvan zakona, a bez dijaloga nema budućnosti BiH

Piše: Blanka MAGAŠ

Predstavnici međunarodne zajednice u javnosti su uvijek suglasni oko poteza koje vuku glede krize u BiH, čak i onda kad se osobno ne slažu s određenim stajalištima. U tome nije poseban izuzetak ni britanski veleposlanik Graham Hand, ali pritom ipak ima i ponešto blažu retoriku od uobičajene u krugovima oko Ureda visokog predstavnika.

- Mislim da postoji nekoliko ključnih stvari koje moramo imati u vidu da bi se riješila postojeća kriza. Prvo je da svi mi moramo poštovati Ustav i zakon i da se nitko ne smije koristiti protuustavnim i protuzakonitim metodama kako bi se rješavala politička pitanja u ovoj zemlji. Predlažem stoga da oni koji su počinili nezakonite radnje promisle jesu li time išta postigli.

S druge strane, vrlo je važno također prepoznati da hrvatski narod nije zadovoljan formiranjem izvršne vlasti nakon izbora i zbog toga mislim da su te vlasti sada na potezu i da se trebaju obratiti Hrvatima kako bi se o tome moglo razgovarati.

Hrvati nezadovoljni

- Znači li to da se federalna Vlada treba obratiti Anti Jelaviću?

Federalna Vlada prije svega mora biti vlada svih ljudi. Ja ne podržavam taktiku koju je primijenio HDZ niti smatram da je ona razumna. Međutim, uopće nema sumnje da postoji značajan broj pripadnika hrvatskog naroda u BiH koji sada nisu zadovoljni. Hrvati osjećaju da ni međunarodna zajednica prema njima nije pravilno postupila i rješenje za sve ovo leži u normalnom političkom dijalogu. Razgovarao sam s predstavnicima federalne Vlade i osjetio sam njihovu spremnost i želju da iziđu u susret potrebama hrvatskog naroda i da se povrati poljuljano povjerenje u institucije sustava. Mislim, dakle, da bi najbolje bilo da sada domaće vlasti poduzmu određene korake prema hrvatskom narodu, a da to ne čine predstavnici međunarodne zajednice. Na kraju svega mi smo ovdje samo gosti, a ne predstavnici vlasti.

- Na svim se stranama uporno zagovara dijalog, a nitko ne okreće telefon. Zašto ga na posljetku ne iniciraju aktualne vlasti?

Mislim da se treba uvažiti činjenica da su sada i na federalnoj i na državnoj razini u vlasti novi ljudi. Oni, izgleda, još uvijek nisu sasvim sigurni u tome kako bi neke stvari trebalo učiniti iako pretpostavljam znaju da trebaju učiniti ono što je ispravno. Teško je također odrediti s kim se može započeti dijalog jer je velik broj hrvatskih dužnosnika, ne samo iz HDZ-a nego i iz stranaka koje su s HDZ-om u savezu, sada na neki način izvan zakona. Teško je zapravo naći osobu izvan tih krugova koja nije izvan zakona, a koja tamo ima utjecaj. Međutim, ja još uvijek mislim kako se i u takvoj situaciji mogu pronaći osobe s kojima je moguće razgovarati. Smatram također kako je izuzetno važno da aktualni predstavnici federalnih vlasti krenu u obični narod, susretnu se s njim i objasne hrvatskom narodu na koji način on može riješiti svoje potrebe i probleme.

- Događaji u posljednjih pola godine homogenizirali su Hrvate u cijeloj BiH i oni su gotovo suglasni u ocjeni da pogrešni potezi i nepravde stižu upravo iz međunarodne zajednice.

Možda se imaju pravo i na mene ljutiti jer sam i ja sudjelovao u donošenju odluka međunarodne zajednice. Siguran sam također kako nikada niste čuli od nas da su naše odluke savršene, da mi imamo mudrost Solomona. Poruka koju sam stalno slao svojim kolegama iz međunarodne zajednice bila je da mi moramo naći način na koji će se domaći ljudi uvesti u proces donošenja važnih odluka. Zbog toga ponavljam, sada je vrijeme da Vlada i na državnoj i na entitetskoj razini bude ta koja će donositi rješenje kojim bi se povratilo poljuljano povjerenje naroda. Ako oni to uspiju postići, onda ćemo napokon moći kazati da je ova zemlja postala demokratskom.

- Bez obzira na taj načelni stav, samo su Hrvati u poziciji okrivljenika. Svačiji propusti prebijaju se preko njihovih leđa, a od njih se očekuje pokajanje ili isprika. Predstavnicima međunarodne zajednice ne pada na pamet priznati vlastite pogreške. Zašto?

Pretpostavljam da i jedna i druga strana imaju svoj ponos. Mislim također da predstavnicima međunarodne zajednice nedostaje skromnosti. Međutim, ne pokreće se pitanje kojim se od nekog naroda traži da moli oprost. Sve što ja mislim tražiti jest da se poštuje zakon, odnosno da se politička rješenja traže političkim putem i političkim sredstvima. Nikakva budućnost ne leži u nasilju, u to sam posve siguran, jer kad dođe do toga, onda uvijek stradaju nevini ljudi.

- Iako ne želim opravdati nikakvo nasilje, ono međutim ponekad može biti i namjerno izazvano kao neželjena reakcija?

Mislim da se za nasilje nikada ne može naći ni isprike ni opravdanje. Ovdje pokazano nasilje vidim kao djelo onih ljudi iz HDZ-a koji jedino žele zaštititi ono što su na nelegalan i korumpiran način stekli. Hrvatski narod od toga nema nikakve koristi, korist imaju samo privilegirani pojedinci.

Tolerantno društvo

- Ako međunarodna zajednica ima stvarne dokaze o kriminalnim radnjama pojedinaca, zašto ih se ne optuži? Zašto se nacionalni aduti ne izbiju iz takvih ruku?

Slažem se s tim da hrvatske nacionalne adute treba uzeti iz njihovih ruku, ali mislim kako je najbolje da to učini federalna Vlada. Bit će pravilnije da to učine domaći predstavnici vlasti nego predstavnici međunarodne zajednice. Mi možemo pomoći u tome da se vodi ova zemlja, ali kamo bi ona otišla i što bi to značilo za njezin daljnji razvoj ako sve dužnosti preuzme međunarodna zajednica. To bi bilo čisto kolonijalno rješenje. Želim također naglasiti da će međunarodna zajednica ovdje ostati prisutna sve dok se ne pronađe trajno rješenje za ovu zemlju, a generalno uzevši, mislim da smo ipak postigli određeni progres.

- Nedavno ste govorili o kantonizaciji u BiH, ali tek u dalekoj budućnosti.

Mislim da bi kantonizacija BiH u principu mogla biti neko rješenje, ali ne prije dvadeset godina. Problem je u tome što bi se kantonizacija trebala provesti i na području Republike Srpske, a to bi ponovno značilo pisanje nekoga daytonskog sporazuma. Kantonizacija bi možda riješila neke probleme koji su nastali daytonskim mirovnim sporazumom, ali to je očito bilo najbolje rješenje koje se tada moglo pronaći. Prije nego što se taj sporazum promijeni, potrebno je sve učiniti da on profunkcionira. Mi sada, na primjer, možemo otvoriti novo dogovaranje u Beču i tamo provesti nekoliko godina raspravljajući o svemu i svačemu. Za to se vrijeme u BiH ne bi mogao napraviti nikakav pomak, nikakav progres jer nitko od političara ne bi želio preuzeti nikakvu odgovornost ni za što. Dakle, sviđalo se to nama ili ne, mi moramo provesti daytonski sporazum koji je dizajniran ne samo da zaustavi rat, već da uspostavi jedno tolerantno društvo u BiH.