Novi list: 20. 04. 2001.

Račanovo guljenje naroda

Jelena Lovrić

Poskupljenje benzina - majka je svih poskupljenja, tako su ove novine najavile vjerojatne posljedice novog skoka cijena energenata. Nakon što se Hrvatska probila u društvo evropskih zemalja s najskupljim naftnim derivatima, sa svih strana stižu vijesti o rastu cijena osnovnih živežnih namirnica, kruha i mlijeka, što je tek početak. Ionako grogirani standard prosječnog Hrvata doživjet će novi težak udar.

Socijalna je situacija alarmantna. Žalosni prizor stotina ijudi, uglavnom u poznim godinama, koji su u Zagrebu i Osijeku uoči Uskrsa satima čekali a onda se otimali za poklonjene šarane, vrijedne tridesetak kuna, koji su - pokušavajući u vrećicu uhvatiti besplatan obrok - u gužvi kolabirali ili su zgnječeni, potresno je svjedočanstvo o socijalnom stanju današnje Hrvatske. Veliki dio stanovništva doslovce gladuje.

Cijena prosječne, za život potrebne, košarice sada bi mogla biti i dvostruko veća od iznosa prosječne plaće. Znači da oni koji rade mogu pokriti tek polovicu najnužnijih troškova. A onih koji ne rade i onih koji rade a plaću ne primaju ima oko 600 tisuća. Penzionerski jad bolje je ne spominjati.

Aktualna vlast tvrdi da je sva ta katastrofa naslijeđe iz Tuđmanova vremena. Ali tom je argumentu prošao rok trajanja. Naslijeđe je strašno, no, jednako je strašna činjenica da se vladajuća garnitura s tim teretom ne uspijeva, ne zna nositi. Šestorka je iznevjerila izborni implicitni ugovor sa svojim biračima o stvaranju socijalno pravednije Hrvatske. Pitanje socijalne pravde i danas je u Hrvatskoj do neba vapijući problem, baš kao i u vrijeme HDZ-a.

Poskupljenje benzina, a onda i kruha i mlijeka, i svega ostaloga, nije se dogodilo mimo znanja i odobrenja Vlade, to je sigurno. Taj se potez sasvim uklapa u njenu dosadašnju politiku. Bez volje i snage da reducira troškove preskupe države, najveći teret ustrajno svaljuje na leđa onih koji su najsiromašniji, najslabiji i najtiši. Za dječje doplatke nema para, ali će zastupnici upravo ugašenog Županijskog doma Sabora još godinu dana dobivati plaće od 12 tisuća kuna.

Socijalni očaj potenciran je činjenicom da se naslijeđene nepravde nisu ni počele ispravljati. Ništa nije napravljeno da bi se poništila kriminalna pretvorba, ništa da bi se vratile opljačkane pare, ništa da bi se pokradeni obeštetili. Rascijepljenost nacije na vrtoglavo bogatu elitu i pauperiziranu većinu, kakva postoji samo u Latinskoj Americi, nije taknuta, štoviše, oficijelna politika pokazuje da je uopće ne doživljava kao problem.

Socijalno beznađe dodatno raste i zbog sve jasnijeg osjećaja da sadašnja raspodjela društvenog kolača nije tek privremeno stanje. Socijalne nepravde nisu anomalija, nego je sistem postavljen upravo tako da ih proizvodi. Nije riječ o potrebi da narod na neko vrijeme stegne remen, nego su uloge zauvijek određene - tajkunska carstva iz Tuđmanova vremena preživjet će i Račana, sirotinja teško može preživjeti do idućeg mjeseca.