Novi list: 22. 04. 2001.

Tuđman kao ratni zločinac

Činjenica da je u susjednoj Srbiji postojao vođa još gori, opakiji i krivlji ne opravdava bivšega hrvatskog predsjednika. Umro je kao osumnjičeni ratni zločinac

Piše: Drago PILSEL

Nije prvi put da je institucija Ujedinjenih naroda opisala Franju Tuđmana kao političara koji je potaknuo i postao odgovoran za ratne zločine. Čulo se to, primjerice, tijekom suđenja Tihomiru Blaškiću. Ali je ovaj put ta konstatacija stigla iz samoga tužiteljstva Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Carla del Ponte je u intervju sarajevskom listu “Dani" decidirano rekla da se protiv bivšega hrvatskog predsjednika vodila istraga, da je ona bila pri kraju i da je tužiteljstvo bilo spremno za podizanje optužnice. “Da nije umro”, izjavila je, “danas bi bio jedan od haških optuženika”.

Što znači ta izjava, izrečena (ne slučajno) jednom uglednom bosanskohercegovačkom mediju te, hoće li ona pomoći da se Hrvati suoče s prošlošću i nasljeđem močvarne ksenofobije i mržnje koja je karakterizirala devedesete?

Mnogi i među nama vjeruju, ali se ne usuđuju javno priznati, da bi Hrvati birali Tuđmana za predsjednika dokle god bi on to želio, ili dokle god bi bilo moguće. Naravno, riječ je samo o opisu dominantnog mentalnog sklopa koji je omogućio pretvaranje Hrvatske u temeljito opljačkanu kič-državu vođenu od grupe polupismenih prevaranata koji su se znali kvalitetno zbrinuti, kao i sam Tuđman, isključivo za vlastitu obitelj i interese. Transformacija naše zemlje u sredinu koja će poštovati europske standarde i koja će po tome biti prepoznata jest proces koji neće biti dovršen, a možda niti pravo započet, bez ozbiljne detuđmanizacije.

Ohrabrujućl primjer Gojka Berića

Taj proces u Hrvatskoj među političarima su ozbiljno shvatili samo rijetki poput Stjepana Mesića ili Vesne Pusić, a stvar ne stoji ništa bolje među odgovornim Ijudima u novinarskim krugovima. Direktor HTV-a Mirko Galić je nekoliko tjedana “vadio utrobu” gostu emisije Branimira Bilića “Misli XXI stoljeća” u kojoj je 6. studenog 2000. Tuđmana opisao kao ratnog zločinca, a predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić se ovih dana branio od kritike tako što je kritičaru kao “smrtni grijeh” nabrojio istu stvar - spominjanje pokojnoga predsjednika kao predviđenog haškog optuženika.

No, dobro, reći ćete, ako su neki u Hrvatskoj svih ovih godina bili sigurni da na čelu države sjedi mogući ratni zločinac, zašto to Carla del Ponte nije rekla prije? Vrlo jednostavno. Kao prvo, neusporedivo je ono što je dužnost novinaru unutar vlastite zemlje ili jezičnog prostora i ono što, je zadaća glavne haške tužiteljice. Moj dobar sarajevski kolega i jedan od najboljih komentatora s prostora bivše Jugoslavije Gojko Berić, već godinama (kao Srbin) hrabro predvodi proces suočavanja Srba s gadostima koje su učinili njihovi/njegovi sunarodnjaci i optužuje Miloševića kao ratnog zločinca, ali Carla del Ponte će tog balkanskog kasapina optužiti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u BiH tek za koji mjesec.

Carla del Ponte zna što je politička korektnost

Naprosto, haška tužiteljica nije mogla priznati da je vodila istragu protiv Tuđmana, naravno, zbog ratnih zločina počinjenih najprije u Hrvatskoj, a onda u Bosni i Hercegovini, prije nego što je objelodanila da će Milošević, osim za ratne zločine počinjene na Kosovu, odgovarati i za zločine u Hrvatskoj i u BiH. Unatoč tvrdnji Carle del Ponte da je istraga protiv Tuđmana bila pri kraju, logično je spekulirati da, ukoliko bi ostao živ, hrvatski predsjednik ne bi bio optužen prije Miloševića. Carla del Ponte je osoba koja nikada nije služila nikome i ničemu osim zakonu i kao takva sklona je političkoj korektnosti.

Izjava sarajevskom magazinu ima zato dva važna cilja i nekoliko sporednih; kao prvo, priprema Bošnjake da lakše prihvate optužnice koje neminovno stižu i osumnjičenima za zločine u tome narodu, a osim toga, služi kao okvir za nastavak istraživanja ratnih zločina u Hrvatskoj. Dok hrvatska vlast i dalje oklijeva u priznavanju Tuđmanove zločinačke umiješanosti, postoje novinari koji su svjedočili i koji će i sada znati biti dosljedni saznanjima iz proteklog ratnog vihora. Ne smatram se obaveznim čuvati “tajne” iz vremena dok sam kao član HHO-a nakon “Oluje” obilazio oslobođena područja i znam da će jednom haški istražitelji pronaći veće strahote pod neoznačenim križevima Gračačkog negoli Kninskog groblja, gdje kreću sa iskopavanjima. Što se toga tiče, neki mediji poput našeg lista ili “Feral Tribunea” su odavno zaorali u teren detuđmanizacije.

Da zaključim: činjenica da je u susjednoj Srbiji postojao vođa još gori, opakiji i krivlji ne opravdava bivšega hrvatskog predsjednika. Umro je kao osumnjičeni ratni zločinac, a za Hrvatsku je važno da se konačno nalazi u haškomu “Hall of fame”.