Novi list: 25. 04. 2001.

PROGNOZE: HRVATSKI TRANZICIJSKI SALDO OD 1990. DO 2010. - UOČI “POVRATKA U EVROPU”

Siromaštvo tjera u svijet pola milijuna Hrvata

Ono što su za hrvatsku ekonomsku emigraciju nekad bile velike suše, peronospora, krize u poljoprivredi i sveukupnoj ekonomiji ili posljedice velikih ratova, na prijelazu u 21. stoljeće bit će potpuno uspješna tranzicija u tržišnu privredu, ali i snažan prodor zapadnog kapitala

Piše: Ivo JAKOVLJEVIĆ

Prema najnovijoj studiji Konzorcija za evropske integracije, nakon što se prvoj skupini zemalja srednje i istočne Evrope, zrelih za prvi krug proširenja EU na istok, širom otvore vrata tržišta rada u zapadnim zemljama, iz Slovenije, Poljske, Mađarske, Češke i Estonije, u Njemačku, Austriju i ostale zemlje EU-15, svake će godine iseljavati više od 335.000 stručnjaka i radnika.

Da bi koliko-toliko usporili i što uspješnije i selektivnije nadzirali tu najnoviju yeliku seobu radnih naroda, u evropskoj “petnaestorici” predlažu da se novim EU-članicama potpuno slobodan pristup tržištu rada Unije prolongira za sedam godina. No, unatoč tome što ni tih ograničenja nema, unazad deset godina iz istočne i srednje Evrope je prema Uniji godišnje iseljavalo blizu 300.000 osoba, od kojih čak 65 posto u Njemačku (u čijem je istočnom dijelu i danas stopa nezaposlenosti od previsokih 20 posto), a 12 posto u Austriju (u kojoj na tvrdoj retorici protiv nadiranja stranaca s istoka tamošnji političar Heider gradi svoju političku kampanju).

Raj bez dovoljno posta

Zašto stotine tisuća ljudi, od početka tranzicije, s istoka hrle na zapad? Taj povijesni tranzicijski projekt, kojim se danas naziva prijelaz bivših realsocijalističkih zemalja, a uz njih i svih nasljednica bivše samoupravne Jugoslavije, na demokraciju i otvorenu ekonomiju, sa zapadne točke gledišta u relativno je kratkom roku postigao gotovo sve svoje strateške ciljeve. Nema više ni reaInog ni samoupravnog socijalizma, raspao se Varšavski pakt, zapadne su banke zagospodarile gotovo cjelokupnom srednjom, južnom i istočnom Evropom, a NATO-pakt pomaknuo težište svojih aktivnosti iz srednje u južnu i istočnu Evropu, nadomak ruskim balkonima. Ali, dok je zapadni kapital lakoćom preuzimao gospodarske potencijale u svom novom pohodu na istok, tranzicija je bez posla ostavila na desetke milijuna ljudi u širokom prostoru između Alpa, Jadrana, Baltika, Kavkaza i Urala.

I ne samo to: iako su plaće na istoku najprije padale, da bi odnedavno ponovno i znakovito rasle, jaz između prosječnih zarada na evropskom zapadu i onih na istoku dramatično se proširio. Prema sažetoj analizi, koju donosi zadnji broj londonskog “Economista”, u odnosu na prosječne plaće u EU-15, one u Švedskoj više su 25 posto, u Velikoj Britaniji 21 posto, u Francuskoj 10, a u Njemačkoj šest posto, dok su u Italiji niže 16 posto, u Španjolskoj 28, a u Grčkoj 50 posto. Slovenske plaće iznose 38 posto tog EU-15 prosjeka, hrvatske 25 posto, poljske 21 posto, češke 18 posto, bugarske osam posto, a albanskih, srbijanskih i bosansko-hercegovačkih ni nema u analizi. Stoga, nove seobe radnih ljudi i gradana sa svih strana evropskog juga i istoka na zapad potiču, ne samo tamošnja visoka nezaposlenost, nego i mamci znatno viših zapadnih plaća i bitno kvalitetniji životni uvjeti.

Unazad deset godina, prema nizu međusnimki i anketa, iz Hrvatske je na stalan posao, točnije - u iseljeništvo, otišlo blizu 150.000 osoba. U idućih deset godina taj će se trend samo pojačati, ne samo zbog znatno boljih životnih uvjeta na zapadu, osobito za mlađe i obrazovanije, ili zbog znatno viših plaća, nego prije svega pod snažnim pritiskom mase od stabilno nezaposlenih 450-500.000 radnika.

Ne samo Njemačka...

Utoliko je visoka vjerojatnost da će u ovom desetljeću stalni posao u inozemstvu nalaziti najmanje po 35.000 mladih i obrazovanijih radnika i stručnjaka, ne računajući one desetke tisuća koje će iz Hrvatske, preko granice, na rad ići sezonski, privremeno ili povremeno.

Dakle, ono što su nekad za hrvatsku ekonomsku emigraciju bile velike suše, peronospora, krize u poljoprivredi i sveukupnoj ekonomiji ili posljedice velikih ratova, na prijelazu u 21. stoljeće bit će - potpuno uspješna tranzicija u tržišnu, otvorenu privredu, ali i podjednako uspješan i snažan prodor zapadnog kapitala. Jedina razlika novog iseljeništva je u njegovoj velikoj raspršenosti: ljudi će odlaziti ne samo u Njemačku, Austriju ili Italiju, nego i u Mađarsku i Sloveniju, pa i u SAD i Kanadu, a osobito u Australiju i Novi Zeland.