Dražen Budiša ima poseban dar za izazivanja darmara na političkoj pozornici. Stalna potreba lidera HSLS-a da bude politički što izravniji i iskreniji, koliko ga god to stajalo, i ovoga je vikenda bljesnula u punoj mjeri. Budiša je, kratko rečeno, na proslavi 12. godišnjice svoje stranke ustvrdio da desnica maršira ulicama, što doista nije sporno, te da ljevica zloupotrebljava institucije, što se mnogima neće dopasti. Nastave li se sukobi tih dvaju antagoniziranih ideoloških blokova, zaključio je, HSLS će im se odlučno suprotstaviti, čak i pod cijenu odlaska u oporbu. U svim se novinskim izvještajima navodi da su te Budišine riječi bile popraćene burnim pljeskom, što je indikativno za stanje duha unutar stranke.

Bila je to, sve u svemu, iznimno oštra Budišina poruka partnerima iz vladajuće šestorke. Nijedna od tih stranaka neće je primiti sa simpatijama, niti će se željeti u njoj prepoznati, pogotovo glede sklonosti prema lijevome radikalizmu. Ocijenit će je Budišinim predizbornim pretjerivanjem, čak i znakom očite nervoze pred spoznajom da će se HSLS suočiti sa slabijim rezultatima nego na trećesiječanjskim izborima. Svrstavajući koalicijske partnere, osim možda HSS-a, ljevije no što su to oni sami spremni prihvatiti, Budiša raščišćava prostor na političkom centru, predstavljajući se glavnim jamcem i zaštitnikom demokratskih vrijednosti.

Premijeru Račanu takvo preslaganje zasigurno ne odgovara, pa je moguće očekivati oštru reakciju, zacijelo u smislu prihvaćanja verbalne prijetnje o prijevremenim parlamentarnim izborima. To, dakako, ne znači da će se oni i dogoditi jer je svatko u šestorki, uključujući i Budišu, svjestan da bi mogao postati i žrtvom sve nervoznijeg i sve manje predvidiva ponašanja biračkoga tijela. A svakome je teško odreći se vlasti.

Ostavimo li po strani predizborna nadmudrivanja, Budišina teza o lijevome maršu kroz institucije prilično je uvjerljiva. Danas Hrvatska po ideološkoj netrpeljivosti sliči onoj iz sredine prošloga stoljeća, što je stvarno alarmantno za državu koja potpisuje pridruživanje Europskoj uniji. Ako nije sporno da je hrvatska desnica primitivna i izolacionistička, ideološka ljevica također ne živi u realnostima. Ona olako zanemaruje raznolikost pogleda i interesa hrvatskih građana, inzistira na konceptima koji produbljuju nacionalne podjele i, što najviše iritira njezine protivnike, često s ironijom govori o uzrocima i posljedicama Domovinskog rata.

Budiša u toj priči nije nevin samo utoliko što relativizira spoznaju da i na desnome krilu njegove stranke ima onih koji se skladno uklapaju u to fabriciranje netrpeljivosti.