Ustrajni napadi albanskih gerilaca duž makedonske granice za cilj imaju potaknuti brutalni vladin napad na civile koji će, pak, trajno podijeliti dvije etničke zajednice. Ekstremistički čelnici tada se mogu početi predstavijati kao osloboditelji koji traže diobu Makedonije nalik na diobu koja je provedena u Bosni. Makedonska vlada u Skopju mogla bi krenuti upravo u ovom smjeru dok je Europska Unija 'bijesna' zbog čitave situacije no djeluje bespomoćno kada je u pitanju intervencija s ciljem spašavanja krhke države.

Albanci u Makedoniji imaju pravih razloga da se žale na vladu, no pribjegavanje oružju i napadi na snage sigurnosti ne mogu biti opravdani(...). Međutim, oni koji sada demoniziraju Albance općenito moraju zapamtiti da se radi o maloj skupini militarista i ratnika koji stoje iza Oslobodilačke vojske Kosova. Velika većina stanovništva mogla bi jednostavno postati nevinim žrtvama eskalirajućih borbi.

Novoutemeljena vlada nacionalnog jedinstva, koja obuhvaća sve najveće makedonske i albanske stranke, mogla bi biti posljednja nada za mir, čije su šanse za opstanak svakim danom sve manje. Iako je predsjednik Boris Trajkovski poduzeo neke korake s ciljem integriranja Albanaca u razne državne institucije, većina još uvijek osjeća da ne sudjeluje u donošenju odluka. Mnogi Albanci smatraju se građanima drugog reda, a s obzirom na činjenicu da je broj mladih Albanaca sa zanemarivim gospodarskim mogućnostima velik, oružana pobuna može djelovati privlačno.

S druge strane, Slaveni Makedonci ističu kako općenito nepovoljne gospodarske prilike utječu na sve građane bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru i kako Albanci nisu izdvojeni kako bi ih se diskriminiralo. Slaveni Makedonci boje se i toga da bi bilo kakvi daljnji ustupci albanskoj zajednici izazvali mnogo veće zahtjeve za federalizaciju države i eventualnu separaciju.

Dakle, vlada se nalazi u nezgodnoj dilemi: Albanski ili Makedonski nacionalizam. Mlaka reakcija na gerilce mogla bi ju udaljiti od slavenske populacije i dovesti do njenog pada. No prejaka reakcija mogla bi ju udaljiti od njenih albanskih saveznika u vladi i također dovesti do kolapsa.

Da bi pokušalo postići održivu ravnotežu, Skopje mora odvojiti ekstremiste od neutralnih Albanaca i izbjeći ciljati civile granatiranjem sela (...). Hitno treba pomoć komandosa, stručnjaka za borbu protiv pobunjenika, koje bi mogao poslati NATO, kako bi se uklonilo nekoliko desetaka tvrdokornih radikala.

Ako sukob eskalira, makedonski susjedi će vrlo vjerojatno biti uvučeni u krizu bez obzira na njihove želje i prigovore. Dok Grčka može nastojati stvoriti tampon zonu kako bi pokušala zaštititi svoju sjevernu granicu, Bugarska i Albanija biti će pod velikim pritiskom da spriječe milicije da djeluju na njihovom teritoriju. U međuvremenu, srbijanska vlada može ponuditi svoju vojsku kako bi pomogla Makedoncima u borbi protiv gerilaca, što će možda biti teško odbiti ako NATO ne reagira prikladno.

Najveće koristi od takvog nereda na Balkanu imat će Moskva. Rusiju su tijekom minulog desetljeća iz regije izgurali prozapadna usmjerenost većine vlada i vojne akcije NATO-a na Kosovu i u Bosni. Pod predsjednikom Vladimirom Putinom, Kremlj nastoji ponovno uspostaviti svoj utjecaj u regiji, ne vojnom silom nego pomoću interesa svojih oligarha i zločinačkih organizacija i pomoću pokušaja da izgradi zajedničku frontu protiv navodnih islamskih, albanskih i američkih prijetnji.