Novi list: 16. 05. 2001.

Budišini ljudi kojih nije bilo

Jelena Lovrić

Dražen Budiša sigurno zna kako je teško progonstvo iz javnosti, iskusio je to, ali je, čini se, zaboravio. Onako kako su se prema njemu svojedobno ponašali, sada bi se on postavio prema drugima.

Skoro dva desetljeća Budiša se u Hrvatskoj javno nije spominjao. Nakon što je odrobijao zbog svoje '71., jedva je dobio posao, osigurao egzistenciju, ali za javnost je ostao persona non grata isključivo iz političkih razloga. Što god da je napravio, za javnost nije postojalo. Mogućnost da se on, zajedno s ostalim “proljećarima”, ponovo angažira u politici, Hrvatska je s pravom osjetila kao obećanje demokratskog prevrata, kao prvi korak u slobodniju i bolju budućnost.

Danas Budiša, kao jedan od ključnih ljudi u aktualnoj vlasti, elaborirajući svoju tezu o maršu Ijevice kroz institucije i prigovarajući regrutiranje kadrova prema političkim i stranačkim kriterijima (u čemu njegova stranka nimalo ne zaostaje, štoviše redovno udara ritam), mrgodeći se, doslovce prigovara da se “čak često izvlače Ijudi kojih u zadnjih deset godina borbe za hrvatsku državu i demokraciju nije bilo na političkoj sceni”. Lidera HSLS-a, baš kao i njegova prvog partnera Račana, jako nerviraju neka imena koja se, nakon cijelog desetljeća prešućivanja, sada ponovo pojavljuju.

Općepoznata je činjenica da je Tuđmanova vlast u svojih deset godina provela masovnu čistku. S posla, iz javnosti, ponekad i iz života protjerani su oni koji se nisu uklapali po nacionalnom i političkom ključu. Među hrvatskim su disidentima brojna vrijedna imena. Mnogi su napustili Hrvatsku, mnogi su ostali i gotovo cijelo desetljeće slovili kao “nacionalni izdajnici”. Zar je moguće da njihovo “izvlačenje” danas smeta čelniku stranke koja se smatra i liberalnom. Umjesto da dobiju neku satisfakciju, njihov se progon de facto opravdava. Štoviše, smatra se da ga treba nastaviti.

Budišino protestiranje što se sada izvlače Ijudi kojih u zadnjih deset godina nigdje nije bilo, implicitno sadržava sugestiju da stvari trebaju ostati onakve kakvim ih je Tuđman postavio. Koga nije bilo - ne treba ga ni biti. Iz toga, prvo, proizlazi da je bilo razloga za odstranjenost određenih Ijudi iz javnog i političkog života. Drugo, to je posredno priznanje da je Tuđmanova invalidna demokracija, koja je Ijude dijelila na prijatelje i neprijatelje, bila ispravna. Treće, ako se Budiša protivi “izvlačenju” Ijudi koje je bivša vlast dovela u situaciju da ih “nije bilo”, ako, dakle, sadašnji vladari ne misle ispravljati nego će nastavljati s onim što su bivši radili, onda je neminovno pitanje: što se u Hrvatskoj uopće promijenilo.