Večernji list: 29. i 30. 05. 2001.

ZAŠTO JE ODGOĐENA RASPRAVA O RAZVOJU HRVATSKE

Prijedlog strategije "opasan" za izbore 2004.

Strategija koju su izradili stručnjaci, a ministri vratili na doradu, predviđa tri faze. Prva bi trajala do 2004. i predstavljala bi razdoblje ubrzanog restrukturiranja, tijekom kojeg stopa rasta BDP-a ne bi mogla biti viša od četiri posto. Nezaposlenost bi mogla porasti, a to bi se moglo poklopiti s budućim parlamentarnim izborima

Za kojih desetak dana do dva tjedna u Vladi očekuju da će se izvući iz jedne od vrućijih kaša u koje su dosad upadali. Riječ je o strategiji razvoja Hrvatske s kojom se Vlada u prvi mah naoko spretno izvukla, a potom prilično zakopala.

Kako je rastao politički pritisak prema Vladi iz raznih opozicijskih, suparničkih, negdje i dobronamjernih krugova, za izradom strategije razvoja, Vlada je u jednom trenutku podlegla tom pritisku. Strategija će biti napravljena, odlučeno je prije nešto više od godinu dana, ali će je raditi stručnjaci. To se činilo najspretnijim i najsretnijim rješenjem. Oni koji hoće strategiju imat će je, a odgovornost za dokument Vlada je preselila na teren struke.

Čak je odlučila da se ne radi jedna, nego 19 strategija za 19 odvojenih područja. Deseci stručnjaka koje je Vlada u međuvremenu animirala, u međuvremenu su se primili posla, od kojeg se, usput rečeno, nisu mogli materijalno okoristiti. Kad su zadatak obavili, trebalo je još samo pripremiti skraćene verzije i jedan svodni dokument. Ta završna faza obavljena je u travnju u Dubrovniku, a onda je dokument došao pred ministre.

Tu je nastala prava komplikacija. U raspravi se pokazalo da ministri nisu zadovoljni time što je rekla struka, nego da i oni kao političari žele u tome imati svoje prste. Ili barem neki od njih. U Vladi ima ministara koji se drže dalje od priče, jer ni sami ne vjeruju u moć sveobuhvatnih dugoročnih strategija.

Takvih je ministara čini se manje od onih koji drže da je strategija koristan politički posao. Prva rasprava u Banskim dvorima pokazala je da neki možda i suviše vjeruju u moć strategije, a i da se vrlo različito shvaća što bi zapravo u strategiji trebalo pisati.

Greška u startu

Možda će jednog dana sam premijer morati unutar svoje ekipe, a i prema naraslim očekivanjima izvana, gromko reći da Microsoft nije nastao kao rezultat ikakve strategije, nego u nekoj kućnoj garaži. Dakle, bez da ga je itko predvidio u planovima rasta i razvoja nacionalne ekonomije. Možda će sam premijer kao najviši autoritet u izvršnoj vlasti morati jednom ohladiti ta očekivanja i posve jednostavno reći da posao države nije da određuje tko će se i koliko razvijati, već da je posao države stvoriti pogodne uvjete u kojima će tvrtke i pojedinci sami ocijeniti kako mogu najbolje prosperirati.

U međuvremenu stvari stoje ovako: za desetak dana ili dva tjedna stručnjaci bi Vladi trebali ponuditi prepravljenu i dorađenu verziju svodnoga dokumenta, a onda će se opet otvoriti rasprava među ministrima.

Neki kažu da je greška ipak napravljena u startu. Vlada je možda trebala na samom početku odrediti nekoliko glavnih točaka svoje ekonomske politike i za te točke tražiti konsenzus sindikata, poslodavaca i ukupne javnosti. Ako je već to propustila učiniti, možda je trebala strategiju omeđiti konkretnijim rokom i ciljem pa, na primjer, reći: Idemo napraviti strategiju približavanja Hrvatske Europskoj uniji, a u tom će dokumentu onda pisati što sve treba poduzeti na planu ekonomije, unutarnjeg uređenja, sigurnosnog sustava, obrazovanja, znanosti i svih drugih područja u kojima državu još čekaju mnoge prilagodbe da bi došla do punopravnog članstva u EU.

Stvari su, međutim, išle posve drugim tokom i sad je tako kako jest. Kad se u priču ugradi malo optimizma, slučaj još nije izgubljen. Vlada možda još ima vremena izvući iz opsežnih ponuđenih studija, od kojih su neke radili doista ponajbolji hrvatski stručnjaci, izlučiti ključne točke i s njima u jednoj prihvatljivoj, jasnoj i uvjerljivoj formi izaći pred javnost.

Hrvatska imala tri ventila

U hrvatskoj ekonomiji mnogo toga ne štima i ne ide kako bi za građane i vlast bilo najbolje, ali nema ni otvorene krize. Zašto? Autor strategije makroekonomskog razvoja Željko Lovrinčević kaže da je Hrvatska za razliku od drugih tranzicijskih zemalja uvijek imala tri ventila. Ventil za nezaposlenost bilo je iseljavanje. Ventil za visoko fiskalno opterećenje bila je siva ekonomija, a za strukturne probleme - doznake iz inozemstva.

Druge zemlje nisu imale ta tri ventila i morale su same sebi pogledati u oči te krenuti u prilagođavanje.

Autori strategije grupirali su poteze koje bi dakle Hrvatska trebala napraviti kad sama sebi pogleda u oči. Na prvom mjestu to je područje zakonodavstva, koje bi trebalo učvrstiti pravni okvir za investitore, poduzetnike i građane, imovinska prava, uvođenje novih tehnologija... Riječ je o mjerama za podizanje učinkovitosti pravosuđa, za sređivanje katastarskih i gruntovnih knjiga, za provedbu učinkovitih stečajeva... U drugoj su skupini potezi koji smjeraju na reguliranje tržišta rada. To je tržište i danas rigidno, što je jedan od krupnih razloga visoke nezaposlenosti. Treća se skupina poslova tiče fiskalne prilagodbe, pri čemu autori strategije smatraju da je bivša vlast relativno dobro postavila sustav i da ga se ne bi smjelo nekoordiniranim intervencijama razvodnjavati.

Bit će bolje 2015.

Strategija predviđa tri faze. Prva bi trajala do 2004. i predstavljala bi najteže razdoblje - razdoblje "reformi u potpunosti". Bilo bi to razdoblje ubrzanog restrukturiranja, tijekom kojeg stopa rasta BDP-a ne bi mogla biti viša od četiri posto. S tim je razdobljem povezana jedna loša okolnost. Zbog restrukturiranja nezaposlenost bi mogla porasti, a ta bi pojava mogla koincidirati s budućim izborima. Stoga se postavlja pitanje hoće li vlasti imati dovoljno motiva za reforme odlučno provedu.

U drugoj fazi, koja bi trajala od 2005. do 2010., stopa rasta mogla bi biti oko 6,5 posto. Bila bi to faza intenzivnog transfera tehnologije. U trećoj fazi, od 2010. do 2015., nastupilo bi tzv. razdoblje konvergencije, sa stopom rasta ne višom od pet posto. Tada bi Hrvatska već bila u EU i razvijala bi se po stopi bržoj od prosjeka EU-a, ali bi ta stopa rasta išla prema onim europskima. Na posljetku toga razdoblja BDP bi mogao biti udvostručen, iako će do osjetnog rasta dohotka po stanovniku, mjerenog tekućim tečajem dolara, doći već nakon desetak godina zbog aprecijacije kune. Do aprecijacije nacionalne valute došlo je u svim tranzicijskim državama, pa ni Hrvatska to neće moći izbjeći.

Strategija je još nedostupna javnosti. No i kad bude drugačije, u tom dokumentu neće pisati što treba proizvoditi, koje zanimanje odabrati, gdje uložiti novac. Ni Billu Gatesu nitko to nije s "višeg" mjesta napisao.

Deana Knežević