Vjesnik: 06. 06. 2001.
Tri hrvatske putovnice za Aliju Delimustafića
Aliju Delimustafića, prvoga bosanskohercegovačkog ministra policije, tražili su u BiH zbog pronevjere tri milijuna dolara, u Austriji zbog šverca uranom, u Njemačkoj zbog posredovanja u trgovanju heroinom, a SZUP i hrvatske vlasti mu pružaju zaštitu i dokumente
ZAGREB, 5. lipnja - Kako je bilo moguće da je od 6251 stranca s hrvatskim državljanstvom čak
njih 253 s kriminalnim dosjeom, pitanje je kojim se ovih dana bave gotovo svi hrvatski mediji.I dok ih većina analizira najnovije otkrivene slučajeve stranaca s kriminalnim dosjeima (crnogorsko-srbijanska duhanska mafija), u sjeni je priča o Aliji Delimustafiću, prvom šefu MUP-a BiH, koji je imao čak tri hrvatske putovnice.
Kako je i zašto Alija Delimustafić dobio hrvatsko državljanstvo i u koje se svrhe njime služio, može se ocijeniti paradigmatičnim primjerom za sve ostale strane osobe s kriminalnim dosjeima i hrvatskim državljanstvom.
Od kolovoza 2000. Alija Delimustafić je u sarajevskom pritvoru i još nije jasno po kojim će točkama protiv njega biti podnesena optužnica ili će ga sarajevske vlasti izručiti njemačkima, gdje ga se traži zbog sumnje da je
upleten u šverc heroinom.Sredinom je 1999. potpisani Vjesnikov novinar predočio načelniku Odjela za informiranje MUP-a Republike Hrvatske Slavku Raki brojeve putovnica koje je Aliji Delimustafiću 1993. i 1994. izdao hrvatski MUP.
Tada pišući za jedan zagrebački tjednik, Vjesnikov je novinar do podataka o Delimustafićevim hrvatskim putovnicama, došao iz izvora bliskih njemačkoj policiji.
Stuttgartska je policija nekoliko puta službeno tražila od hrvatske da joj pomogne doći do Delimustafića za kojeg se os
novano sumnjalo da je upetljan u »balkansku rutu trgovine heroinom«.Nijemcima je bilo poznato da se Delimustafić na tlu njihove države predstavlja kao hrvatski državljanin i da ima za to valjane hrvatske dokumente.
Od svojih austrijskih kolega dobili su dodatne potvrde da je Delimustafić državljanin Republike Hrvatske, jer su Austrijanci još 1993. sumnjičili prvoga bosanskog policajca za šverc uranom.
Tada, sredinom 1999., službeni je odgovor MUP-a Vjesnikovu novinaru bio da »Alija Delimustafić nema hrvatsko državljanstvo i više ne želimo komentirati«, potpisao je Slavko Rako.
Dakle, Rako je samo izvijestio da je u to vrijeme Delimustafić ispisan iz hrvatskog državljanstva, a o tome da je imao hrvatske dokumente nije htio govoriti.
Na jednom pravosudnom seminaru početkom 2000. potpisanom novinaru ugledni je zagrebački odvjetnik, koji je Delimustafića zastupao u sporu gdje je bio sumnjičen za naručivanje otmice jedne zagrebačke liječnice 1996., potvrdio da je njegov klijent dobio hrvatsko državljanstvo na zahtjev SZUP-a, odnosno Smiljana Reljića, dugogodišnjeg šefa te obavještajne službe. Potkraj listopada 1992. Alija Delimustafić napušta Sarajevo i tadašnje vlasti za njim raspisuju međunarodnu tjeralicu, optužujući ga da je pronevjerio tri milijuna dolara.
Prema sasvim pouzdanim izvorima, hrvatske vlasti mu već tada pružaju zaštitu i dokumente, želeći ga uključiti u svoj politički projekt prema BiH.
Delimustafić odlazi u Beč gdje osniva tvrtku i prikuplja novac za Fikreta Abdića koji započinje sa svojom paradržavicom AP Zapadna Bosna.
Kako je poznato, i Fikret Abdić, koji danas živi u Rijeci a vlasti BiH od Hrvatske traže njegovo izručenje zbog odgovornosti za ratne zločine, hrvatski je državljanin. I dok mu se državljanstvo ne oduzme, ne može biti izručen.
Mnogo se pisalo da je Delimustafić, putem svojih međunarodnih veza i hrvatskih putovnica, sređivao poslove između Ine, Milana Martića i Fikreta Abdića, vezane uz opskrbu naftom »srpskih i bosanskih krajišnika«.
Navodno su Delimustafić i Abdić stajali iza pokretanja lista Zapadna Bosna, koji je u jeku rata Hrvata i Bošnjaka u BiH, izlazio u Zagrebu i zagovarao pripajanje Velike Kladuše i Bihaća Hrvatskoj.
Delimustafić je formalno dobio državljanstvo u skladu sa Zakonom o državljanstvu iz 1992., odnosno izmjenama i dopunama tog zakona, prema kojima MUP daje mišljenje o »postojanju državnog interesa za primitak u hrvatsko državljanstvo«.
Iz njegova je primjera osobito vidljivo zašto je tadašnja vlast, a ne država, imala interesa dati mu državljanstvo. No kako se pokazalo, on ga je u Austriji i Njemačkoj koristio da bi se bavio poslovima koji možda nisu bili u interesu ni tadašnjoj hrvatskoj vlasti: švercom urana i heroina.
Hrvatska je putovnica bila osobito zanimljiva svim kriminalcima s prostora bivše Jugoslavije. S hrvatskom se putovnicom moglo putovati po čitavu svijetu i »raditi poslove« bolje nego s bilo kojom od putovnica novonastalih država, izuzev slovenske.
Slovenci i nisu imali »državnih interesa«, kao Hrvati, u tolikom broju davati strancima, odnosno kriminalcima, svoje putovnice.
Zabilježen je i niz slučajeva gdje su balkanski kriminalci (srbijanska mafija u Milanu) imali krivotvorene hrvatske putovnice.
Hrvatske dokumente imao je i sjeverno talijanski mafijaš Manniero kojem su ovdašnji dužnosnici »sredili« dokumente ženidbom s jednom Istrijankom.
Hrvatska je, ne slučajno - brojke i podaci su neosporivi - bila utočište međunarodnih kriminalaca, koji su u sprezi s višim ili nižim državnim dužnosnicima obavljali poslove »od državnog interesa«: šverc oružja, što se može opravdati jer smo imali embargo, ali i droge, cigareta i razne prljave špijunske poslove, za čije će rasplitanje još trebati vremena.
MUP, navodno, poduzima prve korake kako bi se nekontroliranom odobravanju državljanstva stalo na kraj, a ministar Lučin traži izmjenu zakona, zbog preširoko shvaćena pojma »državnog interesa«.
Na razini ministarstava unutarnjih poslova Republike Hrvatske, BiH i SR Jugoslavije u Sarajevu je održan i prvi sastanak na tu temu, a sljedeći se najavljuje da će biti održan u Beogradu.
Željko Peratović