Jutarnji list: 09. 06. 2001.

Raspada se HSLS

Nino Đula

Kao da je dogovoreno na svim SDP-ovim stranačkim tijelima, posljednjih tjedana političari te stranke posvuda ponavljaju: HSLS je "klijentelistička stranka".

Već im je, kažu, dosta takvog partnera i zato navodno jedva čekaju kad će HSLS razvrgnuti koaliciju i isprovocirati nove izbore.

U HSLS-u su pak uvjereni da je to puka poza, oslanjaju se na to da Račan nikad ne ulazi u nepotrebne rizike pa tako, valjda, neće ni u taj da na novim, prijevremenim, izborima izgubi većinu u parlamentu. Tko bi mu tu većinu mogao presudno ugroziti, to u HSLS-u još nisu analizirali.

U isto vrijeme bolje pozicionirani HSLS-ovci međusobno se nadmeću tko će na uvjerljiviji način izraziti lojalnost Račanovoj vladi. Tako, recimo, Đurda Adlešić, poput vapijućeg u pustinji, poručuje da se "bori protiv izlaska HSLS-a iz koalicije", a Goran Granić iz Vlade tvrdi da je prelazak HSLS-a u oporbu posve iracionalna stvar.

Dojam je, međutim, da se HSLS već definitivno rascijepio između onih koji nisu uspjeli naplatiti to što im je stranka u vladajućoj koaliciji i onih koji su svojim novim poslovima ili pozicijama manje-više zadovoljni. Takav rascjep i jest karakterističan za HSLS. I Gotovčevi su liberali bili protjerani iz stranke pod vulgarnom navalom onih članova HSLS-a koji su bili toliko nestrpljivi da su s HDZ-om htjeli koalirati i onda kad je bilo očito da je toj vlasti već pomalo došao kraj. Kad pogledamo u pravcu HSLS-a, nećemo baš vidjeti Gorana Granića, Goranka Fižulića, Jozu Radoša, Hrvoja Kraljevića, Vesnu Cvjetković-Kurelec, Đurdu Adlešić, Hrvoja Vojkovića ili Alojza Tušeka gdje galame kako su se u vlast vratile komunističke metode. Nećemo baš od njih, neposrednih sudionika nove vlasti, čuti kako je HSLS-u sada mjesto u oporbi. Neće nas ti ljudi iznenaditi zagovaranjem lokalnih koalicija HSLS-a i HDZ-a. Naprotiv, čut ćemo ih kako zabrinuto govore: "Gdje je, zaboga, HSLS-u računica da izlazi na izbore sada kada ima četvrtinu vlasti u zemlji?"

Čak i da misle kako računica postoji, vjerojatno bi pripazili da ne skaču sebi u usta jer svaki Vladin neuspjeh mora biti i njihov dok god pristaju sudjelovati u koaliciji.

Vilim Herman iz HSLS-a onako usput u novinama dobacuje kako SDP ne da ni primirisati u gospodarstvo te da Račanova stranka sama donosi sve odluke o ekonomskim reformama. To je doista nevjerojatno ako se zna da je ministar gospodarstva upravo HSLS-ovac, Goranko Fižulić. Ako je, dakle, točno da on ne može ništa poduzeti u svome resoru, što ga to priječi da odmah podnese ostavku, a njegovu stranku da smjesta napusti koaliciju?

Ali ne, HSLS želi biti oporbena stranka na vlasti, s predsjednikom koji je pravi politički egzibicionist, desetak viđenijih članova koji glume da je stranka stabilna, normalna i pouzdana, te s cijelom gerilom aktivista i aparatčika s kojima čovjek nikad ne može biti siguran što im sutra može pasti na pamet.

Tako se, na primjer, Dorici Nikolić jučer učinilo baš primjerenim da sa stranačke govornice zaprijeti koaliciji kako će joj doći kraj ako Linić i ostali ne riješe slučaj kriminala u Ini. Tko je tu lud? Koji je uopće smisao koalicije u kojoj su glavne stranke jedna drugoj oporba? Može li se ta koalicija u nedogled održavati samo zato što se nekoliko HSLS-ovaca na pozicijama zapravo otrgnulo stranci i vode svoju politiku? Kako možemo imati povjerenja u vlast kojoj skandale ne otkrivaju novinari ili politička oporba, nego ljudi iz njihovih redova? Zašto bi ovakva koalicija bila bolja od prijevremenih izbora?

Alternative se već same nameću: Ivica Račan i Zlatko Tomčić već su započeli s javnim snubljenjem. Preko Tomčićevih je usta napokon prešlo kako može zamisliti da HSS i SDP samostalno koaliraju, a Račan je zauzvrat udovoljio HSS-u i srušio Linićevu upravu ACI-ja. Sve se to čini kao početak kraja neopravdano privilegirane pozicije HSLS-a, stranke koja će već na prvim sljedećim izborima vjerojatno biti totalno repozicionirana i postati mala parlamentarna stranka, a to bi bila već i prije da Račana nije trebalo "pogurati".