Jutarnji list: 12. 06. 2001.

KOMENTAR O tome zašto će se na poboljšanje osobnog standarda morati čekati još nekoliko godina ako su pokazatelji ekonomskog oporavka točni piše Edita Vlahović

Vlada nema hrabrosti za prave promjene

Do kraja redovitog mandata aktualne vlade osobni standard građana neće se znatnije povećati. Samo dio ljudi može očekivati bolji standard. Plaće u javnom sektoru neće rasti, plaće zaposlenih u državnim tvrtkama neće rasti, mirovine neće rasti!

Gore citirano izrekao je zamjenik premijera Goran Granić u intervjuu Jutarnjem listu i tako napokon prekinuo niz nemuštih govora najviših državnih dužnosnika o boljem životu i lakšem disanju. Valja odmah reći da će, ako se ostvare Granićeve najave, za hrvatske građane to značiti jako mnogo.

Premijer Račan u petak je, s najbližim suradnicima, okupio novinare kako bi javnosti predočio podatke o oporavku nacionalne ekonomije: industrijska proizvodnja u prva četiri ovogodišnja mjeseca veća je za 6,6 posto u odnosu na kraj prošle godine, a čak za 9,8 posto u odnosu na lanjski travanj. Trgovina je porasla za 15 posto, broj turista u prvih pet mjeseci veći je za 27 posto nego u isto vrijeme lani, brodogradilišta imaju osiguran posao za iduće tri, četiri godine, nezaposlenost ne raste već šest mjeseci, kamate padaju, pa je kapital poduzetnicima dostupniji. Na kraju ove godine bruto domaći proizvod trebao bi biti za četiri posto veći nego na početku.

Ocjene domaće vlasti o izlasku iz depresije dijele i stranci, ne samo MMF i međunarodne financijske institucije koje zajmovima potpomažu programe Vlade, nego i "neutralni" promatrači. Jedan od njih, Richard McGuire, analitičar D&B, najveće svjetske bonitetne kuće, prošli je tjedan boravio u Zagrebu i jasno rekao da su zamjetni prvi rezultati napora aktualne vlasti da izvuče zemlju iz ekonomskog gliba u koju je otklizala proteklog desetljeća.

Ako su, dakle pokazatelji ekonomskog oporavka točni, zašto će se na primjetno poboljšanje osobnog standarda morati čekati još nekoliko godina, s pravom se može zapitati svaki građanin. Do odgovora nije teško doći, a opet ga je, lakše od nas samih, izgovorio inozmeni promatrač, neopterećen našim "specifičnostima" i frustracijama. Već spomenuti McGuire rekao nam je: Hrvatska nije restrukturirala poduzeća i na određen je način na početku tranzicije. Hrvatskim je građanima, međutim, već puna kapa restrukturiranja i tranzicije jer imaju osjećaj da se već dulje od desetljeća neprestano "restrukturiraju", a da su jedini rezultat gubitak posla, mizerne plaće i mirovine. Ipak, McGuire ne griješi kad tvrdi da je Hrvatska u nekim stvarima ne početku tranzicijskih procesa.

HDZ je za svoje vlasti, pogotovo nakon 1993. godine, tranziciju koristio kao izgovor za sve svoje lopovluke, a najmanje mu je bilo stalo do toga da se poduzeća osposobe za tržišno poslovanje. Danas za državu radi svaki peti zaposleni, a plaću prima iz državnog proračuna. Zatim, godinama su plaće u Hrvatskoj rasle po većim stopama od stopa rasta BDP-a i u tome je Hrvatska bila ne čelu svih tranzicijskih zemalja. U tome se krije odgovor na pitanje zašto će za veće plaće i mirovine, unatoč ohrabrujućim podacima o gospodarskom oporavku, morati pričekati još koja godina. Ali to ne znači da udara na standard (zaposlenih) neće biti. Naprotiv Budući da je propustila provesti neke od najvažnijih reformi, kao što su ona mirovinskog i zdravstvenog sustava, Hrvatska tek ulazi u socijalno turbulentno razdoblje.

Ova vlada za rasplitanje tog čvora ima i manje vremena i manje novaca od prethodnih. Račanova vlada može uspjeti samo ako provede reforme i u tome joj nimalo neće pomoći kuknjava da je osamljena i suočena s prevelikim otporima. Uostalom, kakva osamljenost, kakvi otpori? Zar građani strpljivo ne čekaju već godinu i pol da se Račan i društvo dogovore o svojim koalicijskim odnosima? Zar su kritične opservacije nekolicine stručnjaka i prigušeni bunt sindikalnih vođa prevelik otpor? Ništa od toga. Prije će biti da Vladi nedostaje hrabrosti da krene u promjene za koje je i dobila mandat.