Jutarnji list: 13. 06. 2001.

Treba raspisati prijevremene izbore

Sanja Modrić

Premda nitko iz vladajuće koalicije to još javno ne želi prevaliti preko usta, za snage unutar petorke koje su još uvijek odane sadašnjoj Vladi - bilo bi pametno intenzivno razmišljati o prijevremenim izborima krajem ove ili početkom sljedeće godine.

Za takvo što sada ima mnogo više od onog jednog razloga na koji će se u ovom kontekstu na prvu loptu najčešće asocirati, a to je notorno neuredan odnos među ključnim koalicijskim partnerima te njihova trajna nesposobnost da zajedno lociraju krizna pitanja i da se o njima usuglase prije nego što na javnoj sceni - upravo oko tih najosjetljivijih stvari - po običaju nastane krš i lom. No, o toj dimenziji koegzistencije već je deplasirano razglabati barem utoliko što se to već godinu i pol ne mijenja na bolje, a svakako zato što s ovom pameću već znamo da se taj problem zapravo i ne da eliminirati.

Koalicijaje prije prošlih parlamentarnih izbora sklopljena zato da bi se srušio HDZ, i ona naprosto živi s urođenom srčanom manom. Stranke koalicije jesu se prije 3. siječnja bile složile oko elementarnih i vrlo načelnih pitanja budućnosti Hrvatske, ali u dnevnom poslu, po prirodi stvari, drugačije gledaju na ovo i ono. Naravno, kao dodatni remetilački faktori pomaljaju se osobno sebeljublje, pukotine unutar pojedinih stranaka, neodmjerene ambicije, ispadi demagogije koja se biračima želi naplatiti u kešu, pokušaji supremacije, nedostatak bilo kakve koalicijske hijerarhije i discipline te naposljetku čak i banalna sklonosti ispraznom brbljanju. Koalicija je, dakle, heterogena i to napokon treba hladno prihvatiti kao činjenicu.

Ako nervozne koalicijske odnose priznamo kao stanje koje je zadano i krenemo odatle kao od nulte točke, tada dolazimo do drugog, mnogo važnijeg razloga za prijevremene izbore. Naime, već danas, pola godine prije prije i polovice mandata ove vlade, lako se razabire da su Račan i njegovi najlojalniji suradnici u svojevrsnoj pat poziciji. Sve što Vlada radi i što će morati raditi još i stanovito dosta dugo vrijeme žestoko udara po leđima velikog broja građana, a sve što čini za budućnost sada se još ne vidi kao konkretan uspjeh.

Da bi se restrukturiralo gospodarstvo, morala su se pozatvarati poduzeća koja su već odavna bila poduzetnički i ekonomski mrtva i ljudi su ostajali bez radnih mjesta. Da bi se Hrvatska uskladila s postocima koje može podnijeti europska zemlja iste veličine, Vlada je dužna smanjivati broj pripadnika oružanih snaga i policije, pa je nova velika skupina ljudi opet pred gubitkom socijalne sigurnosti.

Zbog goleme javne potrošnje posve neprihvatljive europskim limitima, Vlada mora smanjivati i plaće i broj zaposlenih u državnim službama. Opet zbog kontekstualizacije u zapadni svijet, koji nema razumijevanja za opseg socijalnih davanja u Hrvatskoj, Vladu još čeka rezanje prava u zdravstvu i školstvu, reforma mirovinskog osiguranja, racionalizacija prava branitelja i drugih deprivilegiranih skupina koje se oslanjaju na državu. Tek nepopularne i bolne intervencije te vrste stvorit će preduvjete da Hrvatska postane konkurentna i gospodarski mobilna zemlja, interesantna stranim i domaćim investitorima.

Stručnjaci kažu da je potrebno barem još dvije godine da bi se prvi rezultati tih i drugih strukturnih reformi mogli unovčiti kao značajniji trend rasta zaposlenosti, brži razvoj i bolji standard većeg broja Ijudi. Gotovo je svakome u Hrvatskoj više manje jasno da Vlada ne može izvući zemlju iz krize ako ne provede glomazni niz paralelnih reformi. O tome su ovih dana vrlo izravno govorili neki članovi vlade.

Goran Granić bio je najizravniji poručujući da Hrvatska još dosta dugo mora biti strpljiva jer blagostanje još nije i ne može biti na vidiku. Davorko Vidović pozvao je građane da se suoče s činjenicom da je Hrvatska u tranzicijskom kapitalizmu i da se na državu više ne može računati kao na faktor koji sanira privatne probleme. Ana Stavljenić Rukavina izjavila je da Hrvatska više ne može plaćati zdravstveni standard kakav smo imali prije 10 godina.

Sve je to lako reći, ali teško izdržati pogotovo onima koji sirotinjski žive, ne primaju plaću i jedva spajaju kraj s krajem. Teško je od njih, a takvih je jako puno, tražiti podršku za reforme. No, opet, bez njihove podrške ova će Vlada pasti sama od sebe jer traži možda neizbježan, ali za mnoge nepodnošljivo dug period strpljenja.

Zato je za Vladu dobro ići na izbore. Ako Ivica Račan opet dobije podršku građana da sastavi Vladu, bit će to za njega i one partnere koji budu htjeli s njime nastaviti najsnažnije ohrabrenje da nastave provoditi započeti tranzicijski program. Budući da je bivša vladajuća stranka HDZ na nedavnim lokalnim izborima dobila još 200.000 glasova manje nego 3. siječnja 2000., čini se da dionice Račanove vlade, usprkos svim dosadašnjim nepopularnim mjerama, nisu bezizgledno propale. Ali Vladi će, prvo, sigurno biti lakše ako izbori pokažu da je to doista istina i, drugo, ako u vrhu izvršne vlasti ostanu samo one stranke sadašnje koalicije koje su ozbiljno spremne za dovršenje posla.