Novi list: 15. 06. 2001.

HSLS - stranka kakofonije

Jelena Lovrić

Pretresanje sudbine jedne stranke postalo je ovih dana politička i medijska hit tema: hoće li HSLS napustiti vladajuću koaliciju, srlja li u raspadanje ili će postati trojanski konj za povratak HDZ-a na vlast?

Nema sumnje da sa strankom Dražena Budiše postoji neki problem. Sa SDP-om čini osovinski dio vladajuće koalicije, ali u javnosti sve lošije stoji. Na lokalnim izborima pretvorio se u velikog gubitnika. Splitski ogranak svojim savezništvom sa HDZ-om u dijelu stranke izaziva nezadovoljstvo, a u biračkom tijelu zbunjenost, ponegdje i zgađenost. Predsjednik HSLS-a svoje partnere optužuje za povratak komunizma. Uveliko se nagađa o rascjepu stranke na kontinentalni, moderniji dio i dalmatinski, koji je doživio radikalno desno iščašenje. Zauzlmaju se pozicije i za očekivanu bitku za Budišina nasljednika.

HSLS odavno ima problema sa svojim identitetom. Nikako se ne može odlučiti što mu je važnije - nacija ili liberalizam. Iz te se stranke, valjda kao ni iz jedne druge, neprestano pretrčavalo u HDZ. Na tu su stranu otišli i mnogi bliski Budišini suradnici. Stranačko se rukovodstvo jedno vrijeme bavilo idejom o pridobijanju HDZ-ovih glasača. Nisu uspjeli, ali su mnoge svoje simpatizere time odbili. Ideja o partnerstvu s HDZ-om tu je stranku već jednom rascijepila. Splitski bi slučaj, smatraju mnogi, mogao dovesti do ponavljanja te prošlosti.

Istodobno je HSLS prvi partner Račanovom SDP-u. Njihovo povezivanje omogućilo je stvaranje šestorke i okončanje HDZ-ove vladavine. To je savezništvo zasnovano, činilo se na perspektivnom modelu: “Naše su prošlosti različite ali smo zajedno radi budućnosti”, govorili su za svoga medenog mjeseca. No ta okrenutost budućnosti nije izdržala.

HSLS je danas stranka kakofonije. Diže veliku buku, ali ju je nemoguće razumjeti. Njena je pozicija sasvim nejasna, iz nje trešte oprečne izjave, stalno se vrluda, vozi cik-cak. Njen šef godinama već pokušava igrati. ulogu pomiriteljskog faktora. Autoritet mu je u stranci neupitan. Ali sve je više onih koji smatraju da im je postao opterećenje.

Njegova karizma borca za nacionalnu stvar još zvoni, ali od “hrvatskog proljeća” prošlo je trideset godina. Dvadeset godina izbivanja iz javnog života ostavilo je traga Budiša sve češće funkcionira u urotničkim kategorijama. On će, primjerice, u javnom problematiziranju stanja u njegovoj stranci vidjeti, doslovce, medijsku zavjeru.

Neki u njemu još gledaju hrvatskog Aznara, konzervativca koji bi mogao objediniti, civilizirati i modernizirati hrvatsku desnicu. Javno ga nagovaraju da se prihvati tog posla. Modeliranje sada razbarušene i često divlje desnice u urednu konzervativnu stranku Hrvatskoj je prijeko potrebno. Mada Budiša možda nije nesklon takvoj ulozi, teško da bi je mogao odigrati. Nedostaje mu senzibilitet modernog političara.

Španjolskom premijeru Aznaru svakako nikada ne bi palo na pamet da javnosti hladno saopći kako je sa svojim koalicijskim partnerom dogovorio scenarij promjena u jednim novinama. Budiša medije doživljava kao instrument vlasti, što se jednom zapadnom konzervativnom političaru ne može dogoditi, liberalu još manje.

Vlastiti mu suradnici sada javno poručuju da liberalna stranka “više ne može počivati na jednom karizmatičnom vođi” te je “vrijeme za podmlađivanje stranke, novu retoriku i nove manire”.