RADIO SLOBODNA EUROPA – RFE: 15. 06. 2001.

Zagreb: svi znaju što treba činiti, ali...

Najavljeni rebalans hrvatskog proračuna trebao bi omogućiti da se državna potrošnja u još većoj mjeri financira stranim kreditima. Mnogi međutim pitaju: zašto Hrvatska ne može živjeti od vlastita dohotka?

"Hoće li smanjivanje prava zaposlenih pogoditi i ministre i zastupnike", glasilo je jedno pitanje ministru rada i socijalne skrbi Davorku Vidoviću u intervjuu Novom listu. "To bi bilo jako dobro i ja ću se za to zauzeti", rekao je, no na kraju odgovora konstatirao je da će "privilegije sve više slabiti, što će društvo više sazrijevati u svojoj civilnosti". Prevedeno na običan jezik, to znači da se političarima neće smanjiti prava istodobno kad i radnicima, iako Vlada zna da bi to trebalo napraviti.

U tom odgovoru sadržana je sva tragedija hrvatske ekonomske situacije. Svi znaju što bi trebalo učiniti, ali oni koji su za to izabrani i plaćeni čekaju da društvo prvo "sazrije u svojoj civilnosti". Čak i spor između takozvanih katastrofičara i Vlade zapravo ne postoji, dok se god govori samo o tome što bi bilo dobro i što bi trebalo. Glavni Vladin ekonomski strateg, ministar financija Mato Crkvenac, slaže se, na primjer, s tim da tečaj kune nije realan, što je ključna točka spora. Vlada jedino smatra da se on ne može promijeniti, osim u "procesu sazrijevanja".

U međuvremenu, dok traje to sazrijevanje, i na drugim se točkama nastavlja stara ekonomska politika. Zato i rezultati nisu bitno drukčiji nego u HDZ-ovo vrijeme, koliko god se premijer Ivica Račan upinjao da dokaže suprotno. Jednostavno rečeno, dok vlast čeka da rješenja sazriju sama od sebe, Hrvatska ne može podmiriti svoje osnovne potrebe. Radnici obilaze burze rada umjesto da rade, a ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina s pravom kaže da se ne možemo liječiti kao prije deset godina. Prije deset godina bruto domaći proizvod bio je za petinu veći nego sada. Usput rečeno, Slovenija koja je vodila drukčiju politiku, sada ima 20 posto više nego prije deset godina.

Zato je Hrvatska zemlja siromašnih ljudi koja ne može nadmiriti svoju javnu potrošnju. Posebno državnu koja je - za razliku od zaposlenosti, proizvodnje i dohotka - mnogo veća nego prije deset godina. Ono što nedostaje također se namiruje po starom, HDZ-ovu receptu: kreditima i rasprodajom narodne imovine. To posljednje ne ide po planu, pa se proračun našao u teškim nevoljama. Tako je vlast "sazrela" do najave njegova rebalansa, s glavnim ciljem da se ozakoni novo i veće zaduživanje u inozemstvu. Na žalost, još se čeka "sazrijevanje" do rebalansa politike, kako bi Hrvatska napokon počela koristiti svoje potencijale, a njeni građani raditi i zarađivati više nego sada.