Putin i Bush zgodno spareni jednim slovom u Ljubljani; posljednje slovo njihovih prezimena Slovenci su duhovito ukrižili - jer »H« u latinici, u »ruščini« se čita kao »N«. Osim tog slova, dva će predsjednika zacijelo postići novi sporazum između velesila, jer Amerikancima je važno pridobiti ili barem umiriti Rusiju, u odnosu prema golemoj i za nju opasnoj Kini. Razlike između Sjevera i Juga svijeta postaju sve dramatičnije; demografi upozoravaju da će do 2050. godine stanovništvo porasti sa sadašnjih 6,1 milijarda na devet milijarda ljudi, te da će na sjever godišnje imigrirati oko dva milijuna ljudi. Europa će i trebati nove radnike s Istoka i Juga, ali se ujedno boji da bi mnoštvo sa Istoka nagrnulo na Zapad ako se suviše brzo prime u članstvo Eurounije istočne kandidatkinje, sa svojih stotinjak milijuna stanovnika, mahom slabo plaćenih i nezaposlenih.

Ujedno će zacijelo važno pitanje biti širenje NATO-a, na čemu SAD inzistira. Europa se tako opet našla »između SAD i Rusije«, a američka nepopustljivost u širenju NATO-a izaziva daljnje europske glavobolje - jer širenje NATO-a za sobom povlači skoro istodobno i ubrzavanje procesa širenja Europske unije na Istok, a u tome je Europa sve manje jedinstvena. Strategijski gledano, sve je u redu. U sljedećih desetak godina Europska unija imala bi primiti u stalno članstvo dvanaest novih država, među kojima i Hrvatsku, i sa sadašnjih petnaest tako okupiti 27 europskih država. Euroskeptici među sadašnjom petnaestoricom, međutim, nisu sputani samo protivljenjima Irske ili Danske. Stvara se nova obazriva linija, Španjolska, Portugal i Velika Britanija kao da već stvaraju nov sumnjičav blok (hoće li im se pridružiti i Italija?) nasuprot »akceleratorskome« dvojcu Njemačka - Francuska.

Posrijedi je utemeljena bojazan, osobito siromašnijih članica, koje je jasno iskazao novi talijanski ministar gospodarstva, da će širenjem Eurounije zamašni fondovi za razvijanje manje razvijenih područja petnaestorice - biti znatnije usmjereni u prazne blagajne »dvanaest siromašnih istočnih udavača«. Sukob unutar Eurounije u tom je smislu sve izrazitiji pa se godina prijma prvih kandidatkinja (Poljske, Češke, Cipra, Estonije, Mađarske i Slovenije) s prvotno najavljene 2003. godine premješta na 2004. a potonjih dana već i na 2005. godinu...

Nama pak ovdje, spekulacije o novim teritorijalnim podjelama »bivšeg Balkana« ili stvaranju nekakve »Euroslavije«, katkada zastiru pogled. Naravno da Europa ustraje na interbalkanskoj suradnji i raščišćavanju uzajamnih odnosa, kao uvjetu pristupanja Eurouniji, ali ujedno ona baš Hrvatsku i njenu sadašnju vladu (što je ujedno njeno najbolje postignuće) vidi kao najboljega partnera na ovim prostorima, kao trijeznoga moderatora i koncilijatora širega područja.

Ujedno, čini se da »bauk globalizacije«, kao i »rebalkanizacije«, pobuđujuće djeluje i na liniji Zagreb - Ljubljana. Prošle sam subote na ovim stranicama zapisao kako sumnjam u to da će Račan i Drnovšek postići ikakav ozbiljan napredak u rješavanju hrvatsko-slovenskih sporova. Ništa dramatično nije se ni desilo, ali kao da je ipak nastupio ozbiljan obrat, jer dva premijera najavljuju da nikakvih arbitraža u uzajamnim sporovima neće biti. Potonje promjene u našem zajedničkom susjedstvu zacijelo djeluju otrežnjavajuće na hrvatski i slovenski nacionalegoizam, jer nakon »nelagodna« Haidera u Austriji, evo sad i Italijom vladaju »strašni momci« novodobne desnice: Berlusconi, poznat i kao BerlusKeiser, Fini, koji nam je nedavno iz Tršćanskog zaljeva slao u bocama poruku »Ritorneremo« (vratit ćemo se), Bossi, koji bi podigao na Soči novi »berlinski zid«. Isto tako, uz rečeni povijesni strah od novih asimilacija, podgrijan ekonomskom »kolonizacijom« i u Hrvatskoj i u Sloveniji neizbježnom privatizacijom nacionalnih resursa, budi se svijest - sporazumi, programi, inicijative već su se razmahali - o potrebi napose gospodarskog povezivanja, bilateralnog i multilateralnog, s ostalim zemljama bivše Jugoslavije.

Godinama upozoravam na nužnost uspostavljanja »uzajamnosti« Ljubljane i Zagreba, kakva je postojala još u doba Austrije. Sada, u očekivanju ulaska u Eurouniju, Hrvatska i Slovenija kao da shvaćaju, makar i iz pukoga atavističkog straha, da je takva uzajamnost, bilateralnost, ako baš hoćete, na načelima Beneluxa, najvažnija geostrategijska konstanta obiju nacija i država, i ako se to ima u vidu, onda ćemo se doraslije suočiti s izazovima sutrašnjice, od »pritisaka« susjeda i »rebalkanizacije« do globalizacije.

Autor je književnik i publicist iz Zagreba