Socijalne su demonstracije po Hrvatsku opasne, priznaje Ivica Račan, ali on ih vidi isključivo kao proizvod neprijateljskih snaga.

U svome redovnom mjesečnom radijskom intervjuu o tome kako “Vlada vlada” premijer je doslovce rekao: “Socijalni bunt je moguć, osobito ako iza njega stoji koalicioni politički napor stvoriti što gore - to bolje. Socijalni bunt, tako napravljen, bio bi razoran, ne bi ništa pomogao, vratio bi nas nazad, otvorio bi nesagledivi rizik za ovu zemlju. Siguran sam da većina građana ne bi podržala takvu stihiju socijalnog bunta, ni političke fige u džepu koje bi iza njega stajale.” On priznaje da je štrajk legitiman, ali oni koji u njemu sudjeluju, kaže, moraju preuzeti odgovornost za njegove posljedice. O odgovornosti onih koji štrajkove provociraju - ništa. Elaboriranje teme socijalnog nezadovoljstva okončao je sljedećim upozorenjem: “Na nespremnost da se danas nešto pretrpi, kako bi nam već sutra svima bilo bolje, Vlada ne može odgovoriti prihvaćanjem nerazumnih zahtjeva”.

Iz Račanovih riječi proizlazi da on socijalni bunt vidi isključivo kao proizvod snaga koje se ravnaju po scenariju: što gore - to bolje. Koje žele kaotizaciju zemlje i koje svim snagama rade na pogoršanju stanja. Da bi socijalno nezadovoljstvo moglo eksplodirati iz sasvim drugih razloga, jednostavno zato jer su Ijudi na kraju svojih ekonomskih mogućnosti, o tome ni riječi. Retorika mu je prilagođena takvom uvjerenju. Premijer govori isključivo o “nespremnosti da se za kratko nešto pretrpi”, o “nerazumnim zahtjevima”, o socijalnom buntu iza koga stoje oni s “figama u džepu”. Kao da mu nije poznato da iza socijalnih pobuna najčešće stoje prazni džepovi. Kao da ne shvaća da je veliki dio Hrvatske ekonomski sasvim iscrpljen i više mu se jednostavno nije moguće strpjeti. Naravno, socijalnim nezadovoljstvom mogu manipulirati različite snage, pa i neprijatelji sadašnje vlasti, ali ga oni mogu samo iskoristiti, ako postoji, ne mogu ga proizvesti. U tom pogledu mnogo je moćnija njegova Vlada.

Jednako tako, Račan uopće ne obraća pažnju na činjenicu da veliki dio socijalnog nezadovoljstva potječe iz osjećaja da je teret ekonamsko-socijalne krize neravnomjerno raspoređen, da u svakom pogledu najistrošeniji dio stanovništva najviše mora vući, a da se od onih koji bi odricanja mogli pretrpjeti bez drama - to uopće ne traži. Tajkunarije stoje nedirnute, politička lena također. Vlada nije uspjela u jednom od najvažnijih zahtjeva da se njena politika prepoznaje kao socijalno pravedna. Sasvim suprotno, ona se doima kao dominantno nepravedna. U tome velike zasluge imaju oni članovi Vlade kaji su svoj dosadašnji mandat iskoristili da bi radnicima i socijalno potrebitima bacali grube riječi i uvrede u lice.