Nova gospodarska arhitektura cjelokupnog evroazijskog prostora, u sklopu Huntingtonove doktrine o neizbježnom sudaru kršćanske kontra islamske i kineske civilizacije, ubrzano se širi jugoistočnom Evropom, osobito nakon Miloševićeva odlaska u Haag. Nakon što se raspao Varšavski pakt i SSSR, a Rusija svoje gospodarstvo otvorila zapadnom, američkom i evropskom kapitalu, i nakon što su se Putin i Bush na Brdu kod složili da više nisu protivnici, nego strateški partneri, koji će jedan drugome pomagati u sudarima s islamskim i kineskim interesima u nadolazećim desetljećima, ruske kompanije iskazuju sve snažnije interese za preuzimanja poduzeća u jugoistočnoj Evropi, a osobito na Balkanu, pa i u Hrvatskoj.

Londonski je “Ecoriomist” još prije 12 godina pisao o tome da je ključ za razumijevanje geopolitičkih i ekonomskih promjena u svijetu 21. stoljeća - Sibir. To je golemo, demografski prazno područje, s bogatim energetskim i sirovinskim zalihama, koje je dijelom nekad pripadalo i Kini. Nasuprot takvog Sibira nalazi se sve napučenija Kina, zemlja u kojoj danas živi blizu 1,4 milijarde stanovnika, koja ekonomski, demografski i politički pritišće taj ruski jugoistok.

Stoga bi se vrlo lako, u prvoj kriznoj prilici, sukobi između Kine i SAD-a zbog Tajvana mogli preliti na sudar Kine i Rusije zbog Sibira. Da bi Rusija taj prostor mogla održati, u nedostatku sibirskih branitelja i stanovnika, strateški je prisiljena na oslanjanje na potencijale NATO-a, u koji ne mora ući kao punopravna članica, ali s kojim mara razvijati svestrano partnerstvo,

Rusija je, međutim, zainteresirana za partnerstvo sa Zapadom (EU-om i SADom) i radi gospodarskih razloga, budući da sama ima obilje nafte i plina, i budući da ima mrežu naftovoda i plinovoda, koji su na putu istovrsnim izvorima iz Kazahstana i iz izuzetno bogatog kaspijskog bazena.

Postoji, nažalost, obilje informacija, činjenica, argumenata, spekulacija i indicija, prema kojima je unazad deset godina Zapad, u diskretnoj suradnji s novom Rusijom, poticao kaos i ratove na Kavkazu i na Balkanu, a ne samo na Bliskom istoku, kako bi taktikom podijeli pa vladaj (lat. divide et impera) složno preuzeo sve koridore za nove naftovode i plinovode na potezima od kaspijskoga bazena preko Crnog mora i Balkana u srednju Evropu. U tom je kontekstu uhićenje najvećeg balkanskoga krvnika, Miloševića, samo sporedni dio ove tragične priče.

Osobno sam imao priliku da od jednog odlično upućenog hrvatskog stručnjaka za tu novu geoekonomsku arhitekturu globalizirane Evrope čujem, ali i da s njim podijelim vlastitu procjenu, da je još 15. lipnja prošle godine, baš u Zagrebu, tijekom Međunarodne konferencije evropskih, balkanskih, ruskih i kaspijskih naftaša praktično presuđeno Miloševiću i njegovu režimu. Tada smo prvi i jedini, u našem listu, objavili tekst pod naslovom: Zbog naftovoda Constanza-Krk-Trst Miloševiću odbrojano zadnjih sto dana. Nakon tih sto dana Milošević je izgubio vlast na izborima, kasnije je još i uhićen, da bi u času, kad je u Beogradu bio parafiran Memorandum o suradnji na uspostavi međunarodnog naftnog transportnog sustava od crnomorske Constanze preko Pančeva i sustava Jadranskog naftovoda do Omišlja na Krku, sam Milošević skončao u Haagu. Formalno, Srbija pod sankcijama nije mogla biti poželjno, sigurno područje za velike transnacionalne investicije, ali je zgodno poslužila svojom utopističkom, ali krvavom idejom Velike Srbije za mrvljenje bivše Jugoslavije i cijele jugoistočne Evrope.

Valja u toj priči povezati i činjenicu da tijekom NATO-ovih udara na Srbiju nisu uništena postrojenja naftovoda, ali su prilično uzdrmane rafinerije u Novom Sadu i Pančevu. Gađanje kineske ambasade u Beogradu, u kojoj se navodno skrivao Milošević, bio je više znak Kini, na što bi sve mogao biti spreman prošireni NATO-pakt u sudaru s kineskom civilizacijom u skorom sukobu na rubovima Sibira ili oko Tajvana. Naposljetku, i sama činjenica što se Milošević našao u Haagu neposredno nakon susreta Putina i Busha na Brdu kod Kranja, dovoljno svjedoči o obostranoj suglasnosti vodećega dvojca “kršćanskoga svijeta”, koji su odlučili američku, evropsku i rusku ekonomiju integrirati u potpunosti, odbacujući sve koji im odsad na tom zahtjevnom poslu smetaju ili su im postali čisti povijesni škart, koliko god su u toj proizvodnji novije evropske i balkanske povijesti, sa svim njezinim pozitivnim i škart-dimenzijama presudno sudjelovali baš EU, SAD i Rusija.

U takvim okolnostima Hrvatska, kao najmanje nekvalitetno gospodarstvo u regiji ili kao najkvalitetnije od svih postojećih, gotovo preko noći postaje velikim mamcem i za ruski kapital (koji se sve više preobražava u američko-njemačko-francuski multinacionalni biznis). Odjednom su ruske kompanije zainteresirane, ne samo za Inu, nego i za Dinu na Krku, i za Petrokemiju u Kutini, i za TLM u Šibeniku, i za slobodne zone uz riječku i šibensku luku, a osobito za Jadranski naftovod, pa usput još nešto i za turizam i vojnu industriju. No, poput iskusnijih američkih i evropskih kolega, i ruski investitori od male i otvorene Hrvatske traže da im sve odabrano proda za male novce, odnosno da sve dugove tvrtki na prodaji prebaci na državni proračun.