Jutarnji list: 07. 07. 2001.

I Picula je zreo za ‘rekonstrukciju’

Piše: Nino Đula

Možda je baš u svečanoj loži Wimbledona, dok je, sa strašću pravoga teniskog fana, pratio meč Gorana Ivaniševića, ministar vanjskih poslova Tonino Picula primio dobru vijest. Ne vijest o tome da je u Belgiji, zemlji koja sada predsjeda Europskom unijom, jenjao hrvatski diplomatski skandal, samo jedan u nizu takvih od siječnja 2000. naovamo. Mislimo na nešto drugo, naime nešto banalno, za što međutim vjerujemo da je ministra Piculu obradovalo više od ičega. "Ministre, uspjeli smo vam srediti ulaznice za Madonnin koncert", došapnuo mu je netko od osoblja.

Opće je uvjerenje, pokazuju to i povremene ankete, da je Tonino Picula, bivši Račanov tajnik na engleskom jeziku, jedan od najpopularnijih, ako ne i prvi među ministrima. Ni njegov resor odviše se ne problematizira, jer se nekako dogodilo da se simpatije svijeta prema Hrvatskoj s početka 2000. godine naopako pripisuju kao zasluga novoj Račanovoj diplomaciji.

Posao ministra vanjskih poslova, prema Račanovoj koncepciji Vlade, pravi je činovnički posao, pa zato nema ni govora da bi se za bilo kakav veći diplomatski uspjeh Hrvatske u posljednjih godinu i pol, ako se o takvim uspjesima uopće može govoriti, trebalo zahvaliti ministru Piculi. Vanjsku su politiku, to zna svatko, vodili Ivica Račan i Stjepan Mesić.

Ono što je bio posao Picule i suradnika jest da osiguraju što sposobniju mrežu diplomata i da ministarstvo na Zrinjevcu urede tako da ono ne bude poprište skandala i skandalčića, nego rasadnik za nove, još sposobnije i spretnije kadrove za političku i napose gospodarsku diplomaciju.

Na tom poslu, čini nam se, Picula se nije pokazao odviše sposobnim. U zalog svom autoritetu već na početku mandata Picula se bahato otarasio dvojice starijih, iskusnih diplomata (Rudolfa i Maštruka), kao da je čovjeka s diplomatskim znanjem moguće proizvesti preko noći. S dva postarija gospodina koja očito više nisu imala zaštitu ni od koga, Picula se obračunao relativno lako, bez otpora javnosti, ali se zato dvojice veleposlanika pod policijskom istragom, koji su uporno obilazili Pantovčak i Markov trg tražeći zaštitu, nije riješio ni do danas. Jedan od njih, Marko Žaja, i dalje je veleposlanik u Francuskoj, zemlji s kojom Hrvatska, žalio se svojedobno premijer Račan, nema baš osobite odnose.

S druge strane, Piculina je garnitura krenula ekipirati hrvatsku diplomaciju vodeći se u najvećoj mjeri dvama kriterijima: prijateljskim vezama i stranačkim kvotama. Uvjerljivost nove, pomlađene diplomacije tako su ubrzo narušile priče o tome da se u Ministarstvu zapošljavaju prijateljice muževa stranačkih tajnica, premijerovi prijatelji, prijatelji potpredsjednice Vlade ili o tome da veleposlanik u nekoj zemlji mora biti HSLS-ovac jer baš to veleposlanstvo, tko zna po čemu, pripada Budišinoj stranci. Dok je najobičnija tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova trebala proći stroge provjere čuvene Sedme uprave, ispuniti testove znanja kao da se upisuje na kakav fakultet, veleposlanici su se kod Picule zapošljavali tako da se nije pouzdano znalo ni govore li engleski jezik, jesu li završili fakultet, imaju li kakvu smrtonosnu bolest i jesu li možda labilnoga psihičkog zdravlja.

Tako se dogodilo da su, na primjer, veleposlanici Karafilipović i Vukov morali odstupiti, a da još nisu uspjeli upoznati ni osoblje veleposlanstva, a kamoli diplomatski zbor zemlje u koju su ih poslali.

Iako u Ministarstvu sjede deseci mladih diplomata, koji su položili ispite na Diplomatskoj akademiji, Picula još nije uspio naći veleposlanike ili konzule za još dvadesetak, odnosno jednu četvrtinu diplomatskoih predstavništava. Hrvatska tako i dalje ima otpravnike poslova u Turskoj, Švicarskoj, Jugoslaviji, Egiptu, Belgiji, Iranu, Južnoafričkoj Republici, Rumunjsko, Ukrajini, a evo sad kad se Ljubomir Čučić naljutio i otišao, otpravnik je poslan i u Belgiju, trenutačno najvažniju zemlju u Europi. Privremeni konzuli vode hrvatske konzulate u Perthu, Sydneyu, Mostaru, Tuzli, Istanbulu, Milanu, Miinchenu, Stuttgartu...

Isključivo po tome može se vrednovati rad ministra vanjskih poslova Tonina Picule. Kad bi ova vlast jednom izvela ozbiljnu, kvalitativnu rekonstrukciju Vlade, koja ne bi bila opterećena ni stranačkim kvotama, niti premijerovim slabostima, Picula bi trebao otići možda već u prvoj turi.