Dražen Budiša povukao je potez koji je njegovu stranku i hrvatsku Vladu izbavio iz neugodna pata: HSLS je imao predsjednika koji više nije imao dovoljan minimum potpore u stranci, a Vlada je imala ministre liberale neugodno razapete između neželjene stranačke stege o odbijanju Haaških optužnica i jedino moguće odluke svih ostalih ministara o prihvaćanju nastavka suradnje s Haaškim sudom. I to suradnje već dobro utabane u vrijeme bivše HDZ-ove vlasti koja je i prihvatila Ustavni zakon o takvim odnosima s istim sudom. Budiša je odstupio, zbog čega ostali hrvatski političari javno žale, ali se dobar dio u duši raduje jer će sad biti ipak lakše spasiti koaliciju na vlasti i HSLS kao njen dio.

Budiša je bio političar koji nije uspio ostvariti svoje snove u kojima se vidio na čelu Domovine koju je toliko volio, u čemu je bio sličan Savki Dabčević Kučar. Na to mjesto dospjeli su oni koji su politiku shvaćali više kao svakodnevni menadžerski posao kombiniran s manjom ili većom dozom populizma. Sputan idealiziranim vizijama politike, i u tome sličan Vladi Gotovcu, svojedobnom suputniku među liberalima, Budiša je sigurno ostao razočaran neodgovarajućom recepcijom vlastitih ideja u narodnim slojevima. Od dolaska koalicije na vlast pokušavao je to nadoknaditi dvojnom politikom koja je koketirala s desnim blokom, mogućim suputnikom na sljedećim izborima. Ta mu se dvojnost napokon obila o glavu jer za nju više nisu imali razumijevanja ni njegovi stranački partneri.

Onaj dio HSLS-a koji je dobro uhljebljen u Vladi i popratnim ministarstvima nije imao sluha za paktiranja o budućim spregama, već ostvarenim na lokalnoj razini, pa bila ona i tako značajna kao što je Škarićeva splitska. Stranka je sve više optuživana za klijentelizam, ili guranje članstva na položaje, što nipošto nije strano ni drugim članicama vladajuće koalicije, ali je kod HSLS-a bilo sve neugodnije vidljivo.

Neopoziva ostavka nekad karizmatičnoga studentskog lidera, čija je karizma s vremenom izblijedila, pokazala se kao jedino rješenje koje može otkočiti već potpuno zaglavljenu izvršnu vlast u zemlji i dezorijentaciju u HSLS-u.

Zoran Vodopija