Tekući sukob između Vlade i opozicije vodi se oko pitanja individualizacije krivnje. Vlada želi skinuti kolektivnu odgovornost s hrvatskog naroda, a opozicija očito smatra da je hrvatski narod još uvijek plemenski narod, pa se ponaša kolektivistički i odbacuje individualnu krivnju. U Srbiji se gledatelji filma o Srebrenici poistovjećuju s njegovom porukom, dok u europskim individualističkim nacijama to nije slučaj. Zašto oni koji toliko inzistiraju na nepremostivoj razlici između Hrvata i Srba oponašaju tu vrstu tribalističkog kolektivizma i poistovjećuju tek optužene, a ne osuđene pojedince s čitavom nacijom?

Zato jer se borba za vlast, ne samo u ova misteriozna 24 sata, vodi kroz borbu za rušenje ili opstanak Vlade. Ono što je tipično hrvatski apsurdno očituje se u činjenici da se Vlada ne trese — kao što je to uobičajeno u EU-u — zbog gospodarskog podbačaja ili preoštrog rezanja države blagostanja, zastarjelog školstva ili bolesnog zdravstva. Biti ili ne biti Račanove Vlade nije u nepostojanju konsenzusa o strateškom pravcu razvoja, već u tome može li oporba postići kritičku parlamentarnu masu za smjenjivanje Vlade zbog njezina legalističkog ponašanja i prihvaćanja međunarodnih obveza.

Može li taj grčeviti nacionalistički krešendo — eksploatiran na priči o slanju nevinih hrvatskih generala u Haag kao apriornoj smrtnoj presudi dignitetu Domovinskog rata — retuđmanizirati i rehadezeizirati Hrvatsku? Sve ovisi o tome tko koliko gubi ili dobiva izvan Sabora. Ima li hrvatski narod energije za novi fanatizam samoizolacije? Što je alternativa napretku? Vraćanje u maglu viloljubnih mitinga iza kojih jedni izlaze kao članovi hrvatske krez klase, a drugi kao pripadnici kontejner klase? Nije li samo dobro plaćeni Hrvat — dobar Hrvat? Razdjelnica digniteta hrvatskog društva vodi se kroz usporedbu o imovnom stanju iz 1991. i 2001.

Materijalni interes tiče se svih građana Hrvatske i Vlada je svojom neučinkovitošću upravo na gospodarskom planu već trebala pretrpjeti znatnije kadrovske promjene. Ona je i bez ove podmetnuto patriotske afere bila zrela za serioznu "premetačinu". Operativno njezin život visi o ambicijama članova HSLS-a. Ali ako se u obzir uzme da je najviše prebjega iz oporbe u porbu u HDZ-ovu mandatu bilo iz redova HSLS-a, teško je vjerovati da će se haeselesovci odreći svojih državnih pozicija. Posebice što oni najbolje znaju koliko teško bi novim izborima došli ponovno na ministarske položaje.