Vjesnik: 14. 07. 2001.

Postoji li za Hrvate zapovjedna odgovornost?

Znali smo tko je za sve odgovoran, tko je sve to zamislio, započeo i ostvario: Slobodan Milošević, balkanski krvnik / Čitavo smo ih vrijeme, naime, zvali zločincima, iako smo znali da oni sami nisu ubijali i razarali, istjerivali i silovali. Znali smo da su to činili drugi, znali smo da su im oni, ti zločinci to naredili ili dopustili, znali smo i da o tome neće biti pisanih tragova, a ipak smo se nadali da će ih pravda sustići. I sustigla ih je

MIRJANA KRIZMANIĆ

Slobodan Milošević je, kao što sam kaže, odredio i naredio da se šalje novac u neovisnu Republiku Hrvatsku, kako bi tamo naseljene Srbe potaknuo na pobunu protiv zemlje u kojoj su, kao što oni sami kažu, živjeli stoljećima. Gospodin je Milošević izdao i nalog koji se ubrzo spustio do onih koji su pokrenuli tenkove.

Građani Srbije i Jugoslavije dočekali su tu odluku s radošću i odobravanjem, bacajući cvijeće na tenkove koji su krenuli na Vukovar. Nakon divljačkog razaranja grada i ubijanja njegovih građana, Milošević je odlučio napasti i »srpski« Dubrovnik, pa je svjetska baština razarana na očigled čitava svijeta.

Ubrzo je Slobodan odlučio da je došlo vrijeme i za osvajanje Bosne, pa je uz pomoć gospode Krajišnika i Karadžića, gospođe Plavšić i drugih sljedbenika navalio na Bosnu i Hercegovinu. Svi smo svjedočili ratu koji se poput plamena suhom šumom, širio prostorima bivše Jugoslavije. Tisuće i tisuće poginulih, ubijenih i zatučenih ljudi ostalo je iza svakog pohoda Slobinih ratnika.

Tisuće i tisuće ranjenika, roditelja koji su izgubili djecu, djece koja su izgubila roditelje, žena koje su izgubile muževe, muževa koji su gledali kako im siluju žene, stotine prognanih i izbjeglih, koji se još ni do danas nisu vratili svojim kućama - sve smo to pratili i znali. Vidjeli smo ljude raznesene na Markalama, vidjeli smo prevarene žene i majke čiji su muževi i sinovi ostali u Srebrenici.

Znali smo da je okupirana gotovo trećina Republike Hrvatske, gotovo dvije trećine Republike Bosne i Hercegovine. Znali smo za logore i mučenja kojima su bili podvrgnuti logoraši. Govorili smo o Slobodanu Miloševiću i njegovim suradnicima u Bosni i Hercegovini kao o nasljednicima Hitlera i nacista, nazivali smo ih fašistima i zločincima i nadali se da će jednog dana i oni biti privedeni pred lice pravde.

Smatrali smo da svi koji su sudjelovali u zločinima nad civilima, nedužnim ženama, djecom i starcima; svi koji su osnivali i održavali logore i njima mučili logoraše, kao i oni koji su sve to naređivali, poticali ili samo dopuštali, zaslužuju presudu i kaznu.

Nadali smo se da će jednog dana svatko od njih stati pred svojeg suca i pričati mu tada kako su Hrvati sami razarali Vukovar i Dubrovnik, Zadar i Šibenik, kako su se Bošnjaci sami granatama raznosili po tržnicama i trgovima Sarajeva. Znali smo tko je za sve odgovoran, tko je sve to zamislio, započeo i ostvario: Slobodan Milošević, balkanski krvnik.

Šaptali smo, doduše, i o razrušenim srpskim kućama nakon »Bljeska« i »Oluje«, okretali glavu od kamiona i traktora napunjenih tuđom imovinom. Pa i našu su imovinu odnosili, zar ne? Čuli smo da ubijaju starce i starice na oslobođenim područjima naše zemlje, ali nekako nas to i nije baš zanimalo. To su bili »ekscesi«. »Pa zar se to uopće može usporediti s onim što su oni nama činili?« Pričalo se i o minama koje čekaju povratnike, uvredama i prijetnjama, »zalijevanju« njihovih spomenika.

Ali sve su to bile zanemarive sitnice, mi smo, napokon, bili napadnuti, mi smo bili žrtve i stradalnici. I čitavo to vrijeme vapili smo za pravdom koja će u Haagu osuditi Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i ostale zločince.

Čitavo smo ih vrijeme, naime, zvali zločincima, iako smo znali da oni sami nisu ubijali i razarali, istjerivali i silovali. Znali smo da su to činili drugi, znali smo da su im oni, ti zločinci to naredili ili dopustili, znali smo i da o tome neće biti pisanih tragova, a ipak smo se nadali da će ih pravda sustići. I sustigla ih je. Neki su od njih sami sebi presudili, neki se još skrivaju »po šumama i gorama«, a neki od njih, pa čak i onaj najvažniji, napokon su u Haagu.

Sudit će im tamo zbog zapovjedne odgovornosti, zbog započinjanja i vođenja ratova, zbog razaranja i ubijanja, zbog svega što su učinili nevinim ljudima na ovim područjima. Čitav će ih svijet vidjeti na optuženičkoj klupi, a već sada deseci ljudi nastoje pripremiti optužnice koje će dokazati da su svojim djelovanjem, svojim zapovijedima i nalozima, poticanjem i nutkanjem, šutnjom i okretanjem glave odgovorni za zločine. Ali odjednom nam se to više ne sviđa, odjednom mi to više ne želimo. Mi ne želimo da se sudi Slobodanu Miloševiću i Biljani Plavšić, mi ne želimo da se uhvati Radovana Karadžića - jer mi ne priznajemo zapovjednu odgovornost. Mi se pitamo što bi to uopće trebalo biti, ta neka »zapovjedna odgovornost«? Nema toga u nas, pa stoga gospodo iz Haaga otvorite vrata zatvora i pošaljite kući gospodina Slobodana Miloševića i gospođu Biljanu Plavšić, jer oni su tamo samo zbog nekoga apstraktnog pojma, koji Hrvati ne priznaju, koji za njih ne postoji.

Autorica je sveučilišna profesorica u mirovini