Vjesnik: 14. 07. 2001.

Hrvatska u predvorju Europe ili u njenom stražnjem dvorištu

Dok god tužiteljica, »Carla strašna«, drži naše ključeve Europe, bez obzira na nesumnjiv napredak Hrvatske u procesu eurointegriranja, a prava i teška pitanja našoj javnosti jedva da su poznata, do tada se ne možemo nadati tko zna kakvim europovlasticamaMILAN RAKOVAC

Lani se Europa srdačno smješkala Račanu, sada Đinđiću širi usta od uha do uha, ali koliko god razgaljen bio smiješak Europe za njene jugoistočne »udavače«, taj smiješak svjedoči samo to, da je Europi (čitaj: Europskoj uniji, a ostatak Europe u njoj je samo teritorijalno-geografski) pao kamen sa srca, jer ta njena provincija možda ipak nije posve propao slučaj.

Jer dok god se na ovim njenim Europinim, stranama vlade i države tresu na sam spomen Haaga, kao ključnog alibija za »nacionalni ponos«, Europska unija ostaje jednako daleko kao što je i bila. Ili preciznije, dok god tužiteljica, »Carla strašna«, drži naše ključeve Europe, bez obzira na nesumnjiv napredak Hrvatske u procesu eurointegriranja, a prava i teška pitanja našoj javnosti jedva da su poznata, do tada se ne možemo nadati tko zna kakvim europovlasticama.

Ni mi, ni oni tamo. Ta pitanja na koja moramo odgovoriti, jedva da smo zapravo i dotakli, a bez shvaćanja i prihvaćanja važnosti tih pitanja i odgovora na njih, naš »europeizam« ostaje samo pukom retorikom.

Koja su to pitanja?

Riskirajući da me proglase birokratskim piskaralom, jer svi se ovdje pravimo ludim, strepeći hoće li se okupiti stožeri i našim trgovima zagrmjeti prosvjednici, kao da je u tom paradiranju svekolikost nacionalne strategije, naredat ću ovdje svih dvadeset devet oblasti (politike, javnog života, gospodarstva itd.) u kojima kandidatkinje za Eurouniju moraju prispodobiti svoje sustave, zakonodavstvo, pa i običaje, način života i društvenog ambijenta, sustavu Eurounije. Doslovno i bespogovorno:

1. - slobodno kolanje robe; 2. - ljudi; 3. - proizvoda; 4. - kapitala; 5. - prava gospodarskih društava, 6. - politika konkurencije; 7. - poljoprivreda i 8. - ribarstvo; 9. - prometna politika; 10. - porezna politika; 11. - gospodarska i novčana unija; 12. - statistika; 13. - socijalna politika i zapošljavanja; 14. - energetika; 15. - industrijska politika; 16. - mala i srednja poduzeća; 17. - znanost i istraživanja; 18. - obrazovanje i osposobljavanje; 19. - telekomunikacije i info-tehnologije; 20. - kultura i audiovizualna politika; 21. - regionalna politika; 22. - zaštita okoliša; 23. - zaštita potrošača i zdravstvo; 24. - pravosuđe i unutarnji poslovi; 25. - carinska unija; 26. - vanjski ekonomski odnosi; 27. - skupna vanjska i sigurnosna politika; 28. - financijski nadzor i 29. - financiranje i proračun.

Prema službenome izvješću Europske unije o stanju u navedenim oblastima u dvanaest zemalja kandidatkinja za regularno članstvo u njoj (Bugarska, Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Madžarska, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija), zamjetnu prednost u ispunjavanju europskih uvjeta imaju Madžarska, Cipar i Slovenija, a na samome su repu Poljska, Bugarska i Rumunjska.

Istaknuto je, međutim, zaostajanje u »europeiziranju legislative« gotovo svih zemalja iz rečenoga kruga prvih kandidatkinja, posebno u sedam politici konkurencije, poljoprivredi, prometnoj politici, poreznoj politici, regionalnoj politici, pravosuđu i unutarnjim poslovima te financijama i proračunu.

Posve je jasno već iz pukog nabrajanja uvjeta koji moraju biti ispunjeni i još naglašenije zaostajanje u sedam navedenih, ključnih oblasti, što je srž politike proširenja Europske unije - posve uređen i realiziran pravni, gospodarski i društveni sustav prema sustavu Europske unije.

Kada se pak imaju u vidu ponajprije političko-socijalni preduvjeti koje mora urediti Hrvatska, koja još nije u redu rečenih kandidatkinja za primanje u Eurouniju, onda je mnogo jasnija ispraznost nacional-etatističke retorike naših domaćih euroskeptika, ona patetična paleomačekovska metaforika otkopčanoga ili raskopčanog lajbeka.

Politika širenja članstva Europske unije, međutim, nije zasnovana samo na pukome formalizmu, pa ni kada je riječ o dvanaest zemalja iz prvoga kruga.

Zapravo, to se najbolje vidi iz širenja toga prvoga kruga na dvanaest država, sačinjenoga od »luksemburške skupine« (Cipar, Češka, Estonija, Madžarska i Slovenija), te »helsinške skupine« (Bugarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Rumunjska i Slovačka), tako da Europa sada razglaba mogućnosti uvrštanja Poljske u prvi krug kandidatkinja, bez obzira na to što ne ispunjava mnogo uvjeta, na čemu osobito nastoji Njemačka, jer, dakako, Poljska je velika i strategijska važna zemlja, kojoj se ponešto može »progledati kroz prste« i već je dobila odgodu primjene nekih važnih pitanja, poput slobodnog prometa nekretninama. Hrvatska nije velika zemlja, a njena se nesumnjiva strategijska važnost za Europu ponajprije mora, sviđalo se to nama ili ne, povezati s ostalim zemljama šire regije (da bi i naš položaj bio strategijski važan, to jest, a važan je samo povezan sa susjedstvom), e da bismo mogli računati na određene »popuste« pri realiziranju navedenih dvadesetdevet uvjeta za učlanjenje u Europsku uniju.

Dakako, postoji i brži put, a on je isključivo u ubrzanome prispodobljivanju zakonodavstva i našeg unutarnjeg ustroja zapadnjačkome. U potpunome ispunjavanju svih 29 navedenih uvjeta, ali to je ipak proces.

Naša nacija i zemlja moraju se već jednom uozbiljiti i trgnuti iz kriptohistorijskih zabluda i retorike; samo tako ćemo mirno i pouzdano moći u predvorju Europe, čekajući da nas prime, a ne ostati čamiti u njenu stražnjem dvorištu, backyardu.