Uspomena na Domovinski rat je sveta stvar. Njime je obranjena domovina i potvrđena plebiscitarna odluka naroda o osamostaljenju naše države. Vjerujem da je toga svjesna golema većina našeg naroda. Uopće ne želim spekulirati da ima i onih koji o postojanju hrvatske države drugačije razmišljaju. Uostalom, ove tvrdnje svoju utemeljenost nose iz samog Domovinskog rata, koji je bio više nego masovan i bez ijedne petokolonaške mrlje. Istu potvrdu nalazimo u stavovima, izjavama, djelovanjima svih ozbiljnih hrvatskih političkih aktera i u poslijeratnom razdoblju kada su bili u pitanju principijelni interesi Domovinskog rata i hrvatske države.

Prema tome, o navedenim svetinjama nema rasprave. Naravno, spekuliranja su u demokratskim uvjetima legitimna. Ona se ovdje isključuju. Već su polučila mnoštvo negativnih učinaka. Držim, uostalom, da im je to i konačni cilj. Temelj za potonju tvrdnju nalazim u činjenicama što se svi naši sukobi ne ogledaju u tome treba li ili ne Hrvatska, već u tome kakva Hrvatska. Budući da je ovo zadnje ono bitno i noseće za svakoga građanina Hrvatske, pa u konačnici i za samu državu, spekulanti ga i izbjegavaju namećući izmišljenu temu o tomu jesmo li ili nismo za Hrvatsku.

Na isto se svodi i nerijetko izraženi stav da o Hrvatskoj, pa i kakvoj, trebaju brinuti oni koji su u njezinu nastanku više participirali. Neodrživost takve teze je očita, jer u modernom demokratskom društvu na zajedničko dobro, njegovo čuvanje i razvoj, nitko nema privilegij. Povijest, naša i svjetska, uče da u slučaju povlaštenih, opće dobro prestaje to biti. Ono se urušava i zakržljava. Uostalom, vremena stava "država, to sam ja" davno su prošla. Zato i naše raznorazne "plemićke" privilegije, radi budućnosti Hrvatske i njezinih građana, treba onemogućiti.

Ako je gornja tvrdnja točna, a jest, onda se čovjek mora zapitati u čijem su interesu izjave kojima je ovih dana preplavljen tisak, a dane su u povodu zadnjih zbivanja vezanih uz zahtjeve nenaklonjenog nam Haaga. Arsenal tvrdnji je stravičan. Evo samo tri, ali karakteristične i dostatne za ocjenu: izdaja Domovinskog rata, kriza je inscenirana, davno osmišljena igra protiv generala. Njihove su pouke nedvojbene, a svode se na to da netko organizirano radi protiv domovine. Sprega je to domaćih i vanjskih neprijatelja hrvatske države. Zaključak se sam od sebe nameće, a upućuje na potrebu nužnog organiziranog djelovanja da bi se obranila država. I konačno, budući da je aktualna vlast proglašena izdajničkom i nesposobnom, valja zaključiti da organizaciju obrane mogu i trebaju provesti upravo oni koji su navedene stavove izrekli i dalje ih izriču.

Razumije se, legitimno i legalno je pravo svakoga građanina, udruge i stranke, da iznese svoje viđenje događaja i da dade prijedloge, bori se za njihovu primjenu, čiji je cilj rješavanje nastalih problema. Tu spora nema. On nastaje kad se pokuša promišljati izjave. Na primjer, tko ih daje, kad se plasiraju, čime su argumentirane itd. Kad na ova pitanja pokušamo doseći odgovore, zbunjujemo se jer je sporni Zakon o suradnji s Haaškim sudom davno donesen, prije nego što je sadašnja "izdajnička vlada" počela svoj uistinu bremeniti mandat, a u aktivnom donošenju Zakona sudjelovali su mnogi njegovi današnji kritičari.

Jeka iznesenih priča zbunjuje i žrtve Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika, 12.000 ubijenih na raznim ratištima naše domovine, stotine tisuća protjeranih, mnoštvo osakaćenih i unesrećenih, uništena djetinjstva, ljubavi i karijere, neizvjesna budućnost... Sve te i druge krvave bilance četverogodišnjeg Domovinskog rata nedvojbeno upućuju na obvezu svakog od nas da se prema njima odnosi s dužnim poštovanjem. Iz njihove žrtve i tragedije jasne su poruka i pouka. Njihova je bit u spoznaji da su te žrtve dane za opće dobro — prosperitetnu, demokratsku hrvatsku državu po mjeri njezinih građana. Drukčije, dane žrtve nisu ničiji privilegij. Nisu nikoga ovlastile da opće interese podređuje sebi. Ta nas spoznaja obvezuje na odgovorno ponašanje kojim ćemo promišljeno pripomoći napretku domovine i njezinih žitelja. Samo se tako može čuvati istinski dignitet Domovinskog rata. Stoga pozivam sve naše ljude da to prepoznaju i tako se ponašaju. Time pomažu sebi i domovini. Trenutak u kojemu živimo upravo to od nas zahtijeva.