Razina borbene gotovosti uoči izglasavanja povjerenja Vladi dignuta je u Saboru na najvišu razinu; da stvar ne krene po zlu, u parlamentarni kafić prvi put je u novijoj povijesti uvedena i prohibicija. Takav oprez bio je posve izlišan, tolike mjere opreza pokazale su se potpuno nepotrebnim - i bez zabrane točenja alkohola moglo se lako pretpostaviti da će se čitava kvaziideološka fertutma okončati kao bura u čaši (obične) vode. Čak je i odluka zastupničkoga Kluba HSLS-a da podrži Vladin i vlastiti opstanak bila i te kako predvidljivo trijezna; zasjenilo je tek kapriciozno dištonavanje četvorice mušketira koji su lojalnost Draženu Budiši pretpostavili budućnosti vlastite stranke.

Nimalo slučajno, rasprava o povjerenju Vladi od početka do kraja protekla je upravo u znaku Haaga, tako da se isključivo kroz diskurs haaških prijepora i može sagledavati parlamentarno povjerenje koje je zadobio Ivica Račan. Samoubilačko prkošenje cijelom svijetu nije do kraja prolazilo ni Tuđmanovoj političkoj eri, novi hrvatski izolacionalizam nakon Miloševićeva izručenja navlastito nije imao nikakvu šansu. Definiranjem jasne platforme u pogledu suradnje s Tribunalom, koju je nesmiljeno zadao HDZ-ov ustavni zakon iz 1996. godine, koalicija je začepila usta naknadno pametnim "državotvorcima" i ujedno zacementirala vlastite međustranačke jazove. No, u sjeni ove velike "domovinske" teme - kroz tuštu i tmu obrane nacionalnog ponosa i izvan sfere pogleda zabrinutih parlamentarnih muževa - prohujala su posve nezapaženo puno sudbinskija pitanja za budućnost ove zemlje. Na Vladinu gospodarsko-socijalnom semaforu radna mjesta, rast standarda, strana ulaganja, ispravljanje pretvorbenih nezakonitosti... već dulje vrijeme trepere drečavom crvenom bojom, koja nipošto nije odraz ideološke svrstanosti, nego jasan signal društvenoga alarma i zadnjih rezervi javnoga strpljenja. U tako surovoj stvarnosti Haag je, ma koliko apsurdno zvučalo, vladajućima poslužio kao dobrodošla dimna zavjesa iza koje su se - barem do jeseni - skrile puno krucijalnije brige Račanova kabineta.

Slijedeći i dalje koalicijski oportunitet, bezbojnost i mlakost u brojnim segmentima svojega rada, Vladin tim - ne preživi li gospodarsko-socijalni prazni hod većina hrvatskih građana - ni sam svakako neće preživjeti na providnim naplavinama desno-lijeve polarizacije. Isključivo na humusu Vladina ekonomskog neuspjeha mogu fatalnije nabubriti ideološka skretanja i profitirati prekaljeni manipulatori nevoljama "poniženih i uvrijeđenih". Račanova svijest o tome je zrela, no ne i prateće djelovanje, o čemu svjedoči i činjenica da je rekonstrukcija Vlade, usprkos neodložnim problemima i potrebi njihova žurnog rješavanja, iznova odgođena za nemirnu jesen.