Slobodna Dalmacija: 18. 07. 2001.

Dr. IVO JOSIPOVIĆ, JEDAN OD NAJVEĆIH HRVATSKIH STRUČNJAKA ZA PRAVNU PRAKSU HAAŠKOG SUDA:

Hrvatska Haaški statut može promijeniti samo - teoretski

Alternativa onome što je učinila Vlada je kršenje ili izmjena Ustavnog zakona i postupak protivno normama međunarodnog prava. Dakako, uz to ide i odgovarajuća, vrlo paprena cijena u političkom smislu

Piše: Bisera LUŠIĆ

Povodom maratonske rasprave o Haaškome sudu te o mogućnostima da Hrvatska izmijeni Statut Suda, zatim definiciji zapovjedne odgovornosti i mogućnostima intervencije hrvatske Vlade pred Tribunalom, razgovarali smo s profesorom zagrebačkoga Pravnog fakulteta i jednim od naših najvećih stručnjaka za međunarodno pravo i pravnu praksu Haaškog suda dr. Ivom Josipovićem.

Može li Hrvatska izmijeniti Statut Haaškoga suda?

Hrvatska ne može to učiniti, ali može inicirati takvu ideju pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. No mogućnosti da se to stvarno dogodi su teoretske naravi, u praksi su vrlo malene.

Imaju li političke stranke, a na tome naročito inzistiraju one desne političke orijentacije, pravo kada tvrde da Haaški sud preširoko tumači zapovjednu odgovornost? Je li haaška definicija zapovjedne odgovornosti u tom smislu presedan u međunarodnom pravu?

Pitanje dosega zapovjedne odgovornosti problematizira se od početka prošlog stoljeća. Nakon I. svjetskog rata po njoj se željelo suditi njemačkom caru Vilimu II. Iako do toga nije došlo, taj je pokušaj bio početak rasprava. Nakon II. svjetskog rata nacističkim se zločincima sudilo i prema zapovjednoj odgovornosti. I dok situacija u kojoj je netko sam sudjelovao u zločinu, naredio ga ili planirao nije bila sporna, dvojbe je izazvao slučaj japanskoga generala Yamashite koji je osuđen zato jer nije spriječio počinjenje zločina od trupa pod njegovim zapovjedništvom i nije poduzeo mjere da se počinitelji kazne.

Objektivna odgovornost

Činjenica da u tom tipu odgovornosti zapovjednik odgovara za ono što nije ni sam počinio, niti je znao da će se desiti, neke navodi na pogrešnu tvrdnju kako je riječ o objektivnoj odgovornosti. Više je međunarodnopravnih izvora te pravnih izvora nacionalnih prava učvrstilo profilaciju zapovjedne odgovornosti. Ti izvori, temeljem zakona i običaja rata, traže od zapovjednika da prevenira počinjenje zločina odgovarajućom edukacijom trupa, osiguranjem efikasne zapovjedne linije koja će onemogućiti zločin te da, ako ekscesom dođe do zločina, poduzme potrebno da se počinitelji kazne.

Dokle može zadirati zapovjedna odgovornost i kad ona postaje temeljem optužnice i za političke dužnosnike?

Kao što sam naveo, zapovjedna odgovornost je široko postavljena i obuhvaća širok spektar mogućih činjenja i propusta. Moguća odgovornost civila, posebno političara po zapovjednoj odgovornosti, jest posebno zanimljiv problem. U slučaju šefova država koji su kao civili vrhovni zapovjednici oružanih snaga, situacija je jasna — oni mogu odgovarati po zapovjednoj odgovornosti, jer su na samom vrhu zapovjednog lanca. Ostali civilni političari najčešće na temelju političke moći donose odlučujuće odluke vezane uz vojno djelovanje.

Haaško tužiteljstvo je na takvoj pretpostavci utemeljilo svoje optužnice protiv više osoba (primjerice Dario Kordić, Milan Martić, predmet Ćelebići, Aleksovski). U dosadašnjoj praksi međunarodnih i nacionalnih sudova bilo je različitih rješenja. Zapovjednu odgovornost civilnih osoba, i to vrlo široko, prihvatio je nakon II. svjetskog rata Međunarodni sud za Daleki istok, koji je osudio više ministara japanske vlade jer su bili upoznati da se čine zločini, ali u vladi nisu poduzeli mjere da se spriječe novi zločini, a počinitelji učinjenih zločina kazne.

Suprotno, američki vojni sud je u više navrata ograničio zapovjednu odgovornost samo na one slučajeve kada je neka osoba jasno bila dio zapovjednog lanca.

Hrvatska se želi uključiti u sudske procese protiv dvojice hrvatskih generala na temelju instituta amicus curiae. Što to u praksi znači? Čini se li to često u Haagu?

Prijatelj suda

Amicus curiae ili prijatelj suda, u doslovnom prijevodu, daje sudu pravna i činjenična razjašnjenja i pomaže mu u utvrđivanju istine. To je tipično angloamerička institucija i do sada se u praksi Haaškog suda dosta koristila. I države su se javljale kao amici curiae. Primjerice, u raspravi o dopustivosti tzv. sub poene, u kojoj je Hrvatska uspješno obranila svoja stajališta pred sudom, kao amici curiae javile su se Nizozemska, Kanada, Kina, Norveška i Novi Zeland.

U odnosu na ono što Hrvatska očekuje, slabost je ove institucije to što sud nema obvezu prihvatiti nečiju želju da se pojavi kao amicus curiae.

Je li Hrvatska imala ikakvu mogućnost izbora oko izručenja dvojice generala? Je li ih trebala procesuirati u domovini?

Mislim da je u ovoj fazi postupka Haaškoga suda izbor bio više nego skučen. Alternativa onome što je učinila Vlada je kršenje ili izmjena Ustavnog zakona i postupak protivno normama međunarodnog prava, uz obrazloženje kako Hrvatskoj kvalifikacije iz tih optužnica nisu prihvatljive.

Dakako, uz to ide i odgovarajuća, vrlo paprena cijena u političkom smislu, cijena koju Vlada očito nije bila spremna platiti. Podsjećam da u nekim prijašnjim slučajevima ni neke prethodne vlade na to nisu bile spremne.

Na pitanje je li generale trebalo procesuirati u domovini, mogu odgovoriti samo hipotetski. Uvijek je bolje, i za interese Hrvatske, i za interese okrivljenika, pa ako baš hoćete, i za interese pravde, da se okrivljenicima sudi u Hrvatskoj. Međutim, ako domaća tijela kaznenog progona za nekoga nemaju dokaze da je počinio kakav zločin, onda nije dobro razmišljati o procesuiranju takvih osoba samo zato jer postoji strah od Haaga.